KINEMATOGRAF

KINEMATOGRAF, također kino (skraćenica od kinematograf) i bioskop, prostorija ili zgrada uređena za prikazivanje filmova. Postoje različite vrste kinematografa, a njihova se klasifikacija vrši na osnovi više kriterija: prema režimu poslovanja, tehnol. karakteristikama, vrstama programa i značajkama pretežitog dijela publike. Klasifikacija kinâ prema komforu koji pružaju gledateljima najčešće se vrši radi određivanja cijena ulaznica i fiskalnih obveza. Osnovna podjela kinâ vrši se na javna i ona zatvorenog tipa (školska, vojna, klupska i sl.). Dalja je podjela na stacionarna i pokretna, zatim na kinematografska (u zatvorenim dvoranama) i na otvorenom (ljetna i drive-in — gledanje filmova iz automobila). Važna je podjela kinâ i prema tehnici prikazivanja: standardna (35 mm i više) i substandardna (uski, 16 mm). Razlike među kinima postoje i s obzirom na vrstu → platna: dijele se na ona s univerzalnim platnom, zatim za standardni format, cinemascope, cineramu itd. Razlikuju se i prema učestalosti prikazivanja filmova: non-stop i s određenim vremenom početka predstava (u tom smislu, postoje kina s jednom ili s nekoliko /2, 3, 4, 5 pa i više/ predstava dnevno, kao i ona koja programe daju samo u određene dane). Prema veličini, tj. prema broju mjesta, kina se dijele na manja (do 600 sjedala), srednja (600—1000 sjedala, koja se danas općenito smatraju najprikladnijima) i velika (1000—2000 sjedala — kina s više mjesta vrlo su rijetka). Kina se dijele i prema repertoaru: na premijerna i reprizna. Poseban status uživaju → umjetnička kina, koja prikazuju filmove odabrane za znalce i publiku razvijena ukusa; u tu kategoriju mogu se svrstati i kino-dvorane pri kinotekama i film. arhivima, kao i kinematografi koji djeluju u formi film. klubova i tribina. Pojedina su kina specijalizirana za određene uže žanrove: vestern, film strave, erotski film, muzički film, dokumentarni film i dr. U odnosu na publiku, posebnom se vrstom smatraju kinematografi namijenjeni djeci i omladini. Kao sasvim poseban oblik klasifikacije kinematografâ mogu se još navesti nezavisna kina (izvan većih prikazivalačkih organizacija), koja vode samostalnu repertoarsku politiku.

U arhitektonskom pogledu, uz projekcijsku kabinu (→ projekcija), najvažniji je dio dvorane kinematografa gledalište; osnovna podjela uzima u obzir gledališta s balkonom i ona bez njega. Gledalište može biti bez nagiba ili s nagibom (ponekad i s dva), koji omogućuje da veći broj gledatelja bez smetnje motri platno. Ono s jednim nagibom relativno se lako konstruira, ovisno o tome da li su redovi sjedala poravnati ili izmaknuti; konstrukcija s dva nagiba znatno je složenija, a rješava se po više konstrukcijskih formula. Pri projektiranju gledališta posebna se briga vodi o prostoru prolaza; načelno se oni rješavaju u sredini (prema platnu) ili sa strane. S obzirom na ulaz, budući da su najbolja mjesta u sredini dvorane, čini se oportunim njegovo projektiranje sa strane (tzv. bočni pristup). Osim elemenata gledališta, važno je i rješenje garderobe (ukoliko se predviđaju non-stop predstave ili obvezno odlaganje garderobe), te — od normativa — toaletâ (predviđa se po jedna na 200 gledatelja, i to od ukupnog broja 2/5 za muškarce, a 3/5 za žene).

S obzirom na udaljenost od platna, proračuni su pokazali da je za gledatelja najpovoljnija ona otprilike dvostruke širine sâmog platna. Ako se posjetitelj nalazi suviše blizu (tako da njegovo vidno polje ne pokriva čitavo platno), prinuđen je oči pomicati prema pomicanjima središta zanimanja u kadru, pa ne može doživjeti sveukupni plasticitet slike; isto tako, može se javiti i bol u očima — zbog zamora akomodacije i očnih mišića. Ako se pak posjetitelj nalazi suviše daleko od ekrana, slika koju prima se »shematizira«, jer predstavlja tek dio njegova vidnog polja, dok su je redatelj i snimatelj komponirali za (gotovo) čitavo.

U svojim počecima film je smatran prolaznom novinom, vrstom »plebejske« zabave, kojoj je malo tko predviđao budućnost. Prve projekcije bile su provizorna gostovanja u prostorima dr. namjene. Tada se je vjerovalo da je sve ono, što u prostornom smislu odgovara kazalištu ili music-hallu, dovoljno dobro i za film; takva je »hibridna« orijentacija dugo ostala vodiljom pri projektiranju kino-dvoranâ, a njome se može objasniti i neadekvatno oblikovanje većine ranije izgrađenih kina (neoklasicizam, neobarok i neoampir naglašenog dekorativizma ponegdje su se i do danas zadržali kao ponajbolji način).

Prve zgrade namijenjene film. projekcijama počinju se graditi sredinom 10-ih godina; tako je 1907. u engl. gradiću Colne (Lancashire) projektiran Central Hall, iako i on dijelom s hibridnim atribucijama u funkcionalnome i estetskom smislu. Ubrzo slijede 2 varijete-kazališta (Empire Music Hall i Alhambra u Londonu), gdje su kino-predstave bile tek usputna nadopuna osnovnog programa. Londonski West End Cinema i Rialto iz 1912. zapravo su prva »prava kina« u Engleskoj. Još od 1909. počinju se uvoditi smjernice za projektiranje kinâ, osobito u pogledu vatrosigurnosti, evakuacije posjetilaca i sl. (na što se u mnogim zemljama odnose prvi zakonski propisi o filmu uopće).

Neopterećeni tradicijom, Amerikanci su znatno brže prihvatili film i pravilno ocijenili njegove komerc. mogućnosti kao masovne zabave, pa u SAD već od 1912. počinje intenzivan razvitak kinogradnje (→ kino-mreža; kinofikacija). Prednjači arhitekt Thomas Lamb, koji je projektirao preko 300 »filmskih palača« snobovskog sjaja, ali ujedno razvio i tehnologiju kina. Tzv. merkantilni klasicizam našao je upravo u projektiranju kinâ izvanredne podobnosti za puni razmah. Raskoš pod svaku cijenu bitno je obilježje tzv. zlatne dekade am. filma. Međutim, uskoro postaje očito da prostori kinâ imaju bitno različite značajke od kazalištâ ili music-hallova i da zahtijevaju posebne standarde. S desetak godina zakašnjenja i Evropa će prihvatiti am. utjecaj i nastojati nadoknaditi ratom i poratnom neimaštinom propušteno, pa će se i tu početi graditi modernije dvorane (često i s više od 1000 sjedala).

U srednjoj Evropi, pa i na području današnje Jugoslavije, još donedavna prevladavao je tip varijete-kina (uz secesionističko oblikovanje); osječko kino Urania iz 1913. jedna je od najuspjelijih realizacija te vrste.

Poznati arhitekti Asplund i Mendelsohn, kao i mnogi drugi, svojim projektima (Asplundov Stockholm Skandia iz 1922. i Mendelsohnov Luxor Palast iz 1929) iniciraju modernu, a s njome i suvremeni koncept projektiranja kinematografâ. Bauhaus i njegovi protagonisti definitivno afirmiraju bitno nov projektantski pristup (»oblik prati sadržaj«), pa kina postaju funkcionalnim prostorima, u koje se uvodi niz tehnol. i teh. inovacija. Na mnoge snažno utječu i njem. arhitekt Wilms te franc. arhitekt Belloc s kubistički koncipiranim Gaumont Palaceom u Parizu.

Razvitak televizije nakon II. svj. rata smanjuje porast izgradnje kinâ, a mnoge već postojeće dvorane mijenjaju namjenu (npr. 1955—65. broj kina u Vel. Britaniji gotovo je prepolovljen). Pojavljuju se novi oblici i tipovi kina, npr. zatvorena kina-klubovi te, posebno u Americi, drive-in kina. Velika kina sa 1500—2000 mjesta, karakteristična osobito za SAD, više se uopće ne grade; zamjenjuju ih multimedijalni prostori i sklopovi manjih dvorana fleksibilnog korištenja. U posljednje doba publika se kinu dijelom vraća, pa se pomišlja na renesansu kinematografa, a možda i na ponovan prodor »super-kina«. Značajnije pomake u organizaciji kinematografa treba očekivati i zbog ubrzanog razvitka video-komunikacija i elektronike općenito.

Putujući kinematografi. U početku pojave filma, projekcije su vršene na otvorenom ili pod šatorima odn. u zakupljenim prostorima kao sajamska zabava. Kao nastavak te tradicije, u krajevima gdje nema izgrađenih kino-dvorana (prvenstveno u zabitnim predjelima zemalja tzv. Trećeg svijeta), i danas djeluju organizirana pokretna kina — državna ili privatna, lokalna ili oblasna.

Drive-in kinematografi. Otvoreni prostori u kojima se kino-predstave prate iz automobila. Gradili su se uglavnom u Americi 50-ih godina, a tek u posljednje doba (rijetko) i u Evropi. Planirani su uglavnom za 450—1300 kola, a optimalnima se smatraju uvjeti za 450—500 kola. Organizacija gledališta vrlo je slična parking-prostoru, jer je obvezno kontroliranje ulaza i izlaza. Svako gledališno mjesto ima vlastiti priključak na ozvučenje. Ekran ovisi o veličini gledališta, pa su, npr., kod 650 kola dimenzije ekrana 14,5 x 11,3 m, kod 950 kola 17 x 13 m itd. Poželjno je da gledalište bude postavljeno u smjeru istoka ili sjevera, jer to omogućuje raniji početak predstava. Uz ovakva kina često se predviđaju i redovi za sjedenje, pa i igrališta za djecu.

LIT.: V. Bikov/J. Gnedovskij/N. Matvejeva, Kinoteatri s širokim, s. a./s. l.; G. M. Coissac, Histoire du cinématographe de ses origines à nos jours, Paris 1925; R. Pabst (urednik), Das deutsche Lichtspieltheater in Vergangenheit, Geganwart und Zukunft, Berlin 1926; I. Sokolov, Istorija izobretenija kinematografa, Moskva 1960; A. Kačerovič/E. Homotov, Akustika i arhitektura kinoteatri, Moskva 1961; D. Sharp, The Picture Palace and Other Buildings for the Movies, London 1969.