HITCHCOCK, Alfred

HITCHCOCK, Alfred (puno ime A. Joseph Hitchcock), britansko-am. redatelj (London, 13. VIII 1899 — Hollywood, 29. IV 1980). Iz kat. obitelji trgovca peradi i povrćem, strogo odgajan u isusovačkom St. Ignatius Collegeu; studira na londonskoj School of Engineering and Navigation i pohađa tečajeve iz umjetnosti na University of London, osobito zanimanje pokazujući za graf. dizajn. Prvo zaposlenje na filmu dobiva kao crtač ukrasnih crteža u natpisima filijale am. kompanije Famous Players-Lasky (1921/22); u tom razdoblju režira jedan kratkometr. (nedovršeni) film, a s glumcem S. Hicksom dovršava drugi. God. 1922. počinje raditi u kompaniji Gainsborough producenta M. Balcona, kao asistent i dizajner u komercijalno izvanredno uspjelom filmu Žena ženi (1923) G. Cuttsa; njemu do 1925. asistira u daljnja 4 filma (u posljednjem je i scenarist) i zadobiva Balconovo povjerenje kao redatelj. Karijeru započinje sa 2 relativno uspjela, iako odveć melodramatična thrillera s naivnim junakinjama koje se odupiru zloćudnim napasnicima: Vrt užitaka (The Pleasure Garden, 1925) i Planinski orao (The Mountain Eagle, 1926). Slijedi djelo zbog kojeg ga proglašavaju majstorom thrillera i najperspektivnijim brit. redateljem: Stanar (The Lodger, 1926), baziran na slučaju masovnog ubojice ženâ Džeka Rasparača, prvi autorov film s likom nevino optuženog (I. Novello), sugestivne atmosfere maglovitog Londona s kraja XIX st., pod utjecajem F. Langa, po nekim povjesničarima najuspjeliji je brit. nijemi film uz Spašen od Rovera (1905) C. M. Hepwortha; kuriozitet filma jest da se H. po prvi put pojavio u maloj ulozi (navada koja pridonosi njegovoj popularnosti) i da se po završetku snimanja oženio sa suradnicom (scenaristicom) Almom Reville. Režira potom 2 prosječna djela — Nizbrdicu (Downhill, 1927), o mladiću optuženom za krađu u školi, i Laki moral (Easy Virtue, 1927), usredotočen na djevojku sumnjive prošlosti, pa — prelaskom u British International Pictures — znatno uspjeliji Ring (The Ring, 1927), o dvojici boksača zaljubljenih u istu ženu, zapažen i zbog inventivne montaže (odlika svih Hitchcockovih filmova). Slijede 3 daljnja (osrednja) nij. filma: Farmerova žena (The Farmer's Wife, 1928), komedija s mnogo natpisa, Šampanjac (Champagne, 1928), komedija o ocu koji ne podnosi kćerkina izabranika, i Stanovnik otoka Man (The Manxman, 1929), melodrama o djevojci između 2 muškarca. God. 1929. H. režira prvi, vrlo uspjeli zv. film Ucjena (Blackmail), thriller o djevojci koja braneći se ubija napasnika, koji pokazuje, uz sklonost za izbor spektakularnih ambijenata, i red. sposobnost uporabe zvuka u svrhu stvaranja sugestivna ugođaja i suspensea. To je razlogom što zatim, pod supervizijom A. Brunela, režira mnoge scene prvoga brit. muzičkog filma Ovdje Elstree (Elstree Calling, 1930) i što se okušava u adaptaciji drame ir. pisca S. O'Caseyja Junona i paun (Juno and the Paycock, 1930), mješavini tragedije i komedije iz vremena ir. ustanka, djelu s prizorima raznolike vrijednosti. Slijedi Umorstvo (The Murder, 1930), iz kaz. života, o glumici optuženoj za ubojstvo, vrlo uspjeli i jedini Hitchcockov detektivski film (H. ovaj žanr izbjegava »zbog usredotočenosti priče na sam završetak filma«), djelo u kojem ekspresionističko osvjetljenje dopunjuje ekvivalentnim zvukom (istodobno snima i njem. verziju pod naslovom Mary). Iduća 4 filma znatno su manje uspjela: Namještena igra (Skin Game, 1931), o rivalstvu dvojice susjeda, adaptacija drame J. Galsworthyja; Bogati i čudni (Rich and Strange, 1932), zanimljiva priča o lakomislenome bračnom paru koji se nađe u nevolji; Broj 17 (Number Seventeen, 1932), burleskni thriller na granici vjerojatnoga; Bečki valceri (Waltzes from Vienna, 1933), »muzički film bez muzike« o obitelji Strauss. Ugrožena ugleda, H. prelazi Balconu u kompaniju Gaumont British i u naredne 4 godine režira 6 vrlo uspjelih thrillera (5 s terorističko-špijunskom pozadinom). Zahvaljujući već prvom — Čovjeku koji je suviše znao (The Man Who Knew Too Much, 1934), o obitelji upletenoj u anarhističko polit. umorstvo — dobiva i potpunu slobodu u izboru scenarijâ. God. 1935. režira, po nekima, svoj najuspjeliji brit. film Trideset i devet stepenica (The Thirty-Nine Steps), o mladiću, kasnije i djevojci (R. Donat i M. Carroll) upletenima u špijunsku zavjeru, s izvrsno režiranim prizorima u vlaku (Hitchcockovo omiljeno mjesto radnje), djelo nepogrešiva ritma i montaže koje postiže velik uspjeh i u SAD. Slijede Tajni agent (The Secret Agent, 1936), prema W. Somerset-Maughamu, s junakom ispunjenim osjećajem krivnje koji je na tragu njem. špijunu za I svj. rata, i još uspjelija Sabotaža (Sabotage, 1937), prema romanu J. Conrada Tajni agent, s prizorima krajnje mučnine u obiteljskim odnosima (suprug je anarhist koji želi stvoriti paniku u Londonu) i krajnje tenzije (kad dječak nosi, ne znajući, pakleni stroj). Nakon toga tjeskobnog filma režira 2 znatno ležernija thrillera: Mladi i nevini (Young and Innocent, 1937), s pustopašnim junacima »uvučenim u nepriliku«, čuven zbog pedesetmetarske vožnje do lica negativca koji ne može zaustaviti »izdajničko« treperenje očnih kapaka; slični su i protagonisti (M. Redgrave i M. Lockwood) idućeg filma Gospođa koja nestaje (The Lady Vanishes, 1938), s radnjom u vlaku opsjednutom špijunima u snježnoj Austriji, pun živih epizodnih likova (njime ispunjava ugovor s kompanijom Gaumont British). U Britaniji još režira odveć kaz. Krčmu Jamajka (Jamaica Inn, 1939), kostimirani film o sucu-kriminalcu (Ch. Laughton, čiji glum. stil H. nije uskladio sa svojom režijskom zamisli), a zatim odlazi u SAD, dobivši sedmogodišnji ugovor s producentom D. O. Selznickom. Najprije za Amerikance režira »pravi engleski« film Rebecca (1940, Oscar za najbolji film godine; sam H. je nominiran za režiju), s radnjom u dvorcu na osami, izraziti suspense-film, o ženi (J. Fontaine) koje more sumnje u vezi s prvim brakom supruga (L. Olivier). Većina idućih filmova tematski ili karakterizacijom antagonistâ odraz je ratnih prilika. Tako, atraktivno ambijentirani i dinamični Ratni dopisnik (The Foreign Correspondent, 1940) priča je o novinaru koji otkriva naciste u međunar. mirovnoj organizaciji, dok je film Gospodin i gospođa Smith (Mr and Mrs Smith, 1941), komedija o bračnim drugovima, u tom smislu iznimka. Iste godine režira uspjeli thriller Sumnja (Suspicion), o supruzi (J. Fontaine) koja sumnja da je suprug (C. Grant) kani ubiti, prvi Hitchcockov film s jasnim motivom nesklada između pojavnoga i zbiljskoga, i prvi s likom šarmantnoga, no u biti destruktivnog čovjeka. Saboter (Saboteur, 1942) špijunski je thriller o optuženom za sabotažu, a nakon njega H. režira jedan od osobno najomiljenijih filmova, thriller Sjenke sumnje (Shadow of a Doubt, 1943), s radnjom u idiličnom provincijskom okolišu, u kojem dominira lik superiornoga ali u biti monostruoznoga »svjetskog čovjeka« (J. Cotten); djelo asocira na am. crne filmove, te na Gavrana (1943) H.-G. Clouzota. Slijedi njegov prvi režijski eksperiment koji se proteže kroz čitavo djelo — Čamac za spašavanje (Life boat, 1944, nominacija za Oscara za režiju), o brodolomnicima za rata u čijem se čamcu nalazi i jedan nacist; sav film (izuzev nekoliko kadrova) snimljen je iz čamca, iz mogućih pozicija promatranja likova. Iste godine, u Britaniji je realizirao 2 kratkometražna igr. filma za Ministarstvo informacija na franc. jeziku (Sretan put — Bon voyage; Madagaskarska pustolovina — Aventure malgache). Iduće godine ponovno je nominiran za Oscara za film Opsjednut (Spellbound), thriller s psihoanalitičkim komponentama (sekvencu sna, »ključa« zagonetnog stanja junaka, G. Pecka, izveo je S. Dalí), prvi film s jednom od njegovih omiljenih glumica — I. Bergman. Ona je protagonistica i idućeg filma Ozloglašena (Notorious, 1946) — oruđe (u nju inače zaljubljenog) agenta C. Granta koji u Rio de Janeiru razotkriva nacističku poslijeratnu organizaciju; to je uzbudljivi thriller sa suptilnim osjećajem za složene odnose među likovima. Slučaj Paradine (The Paradine Case, 1947), posljednji film za Selznicka i jedan od autorovih neuspjelijih, dijelom je sudska drama, sa zapletom koji nastaje iz zablude zaljubljena odvjetnika (G. Peck). Slijedi najčuveniji Hitchcockov eksperiment — Konopac (Rope, 1948), prema istinitom slučaju (Nathan i Loeb) umorstva iz radoznalosti i osjećaja superiornosti; taj prvi Hitchcockov film u boji sastoji se od svega 10 kadrova (s brojnim vožnjama kao supstitucijom za montažno razlaganje prizora). Umjetnički tek djelomično uspio, film je komercijalno bio neuspješan kao i iduća dva: U znaku kozoroga (Under Capricorn, 1949), prvi od 5 filmova za Warner Bros, kostimirani je thriller s kraja XIX st., spora ritma zbog ponovnog eksperimentiranja s dugim kadrovima; Trema (Stage Fright, 1950), realiziran u Britaniji, thriller je iz kaz. svijeta, neuspio i zbog neinteresantna lika negativca, kao i zbog navođenja gledalaca na krivi trag (retrospekcija u kojoj se izriče laž). Nakon 4 neuspješna filma H. ponovno uzbuđuje i publiku i kritiku Nepoznatima iz Nord-ekspresa (Strangers on a Train, 1951), prema romanu P. Highsmith (jedan od scenarista je R. Chandler, a snimatelj je po prvi put Hitchcockov budući favorit R. Burks); ingeniozna zapleta (zamjena umorstava među nepoznatima), s najoriginalnijim autorovim negativcem (R. Walker, kao uvjerljiva »smjesa« inteligencije, duhovitosti, infantilnosti, amoralnosti i okrutnosti), s implicitnim motivom podvojene ličnosti, ovaj thriller oduševio je i atraktivnom montažom (posebno izmjenično prikazivanje tenisa i vađenja upaljača iz kanala). Kao »iskupljenje« za morbidne tonove ovoga filma djeluje idući — Ispovijedam se (I Confess, 1953) — o svećeniku (M. Clift) koji čuvajući ispovjednu tajnu biva osumnjičen za umorstvo, djelo koje očitije iskazuje autorovu religioznost. Slijedi Nazovi M radi umorstva (Dial M for Murder, 1954, snimljen i u trodimenzionalnoj verziji), prvi od 3 uzastopna filma sa G. Kelly, »sobni« thriller usredotočen na ljubavni trokut. Prešavši u kompaniju Paramount, H. se iste godine odvažuje na svoj najuspjeliji režijski eksperiment: Prozor u dvorište (Rear Window, 4. nominacija za Oscara), uzbudljivi thriller pun živo ocrtanih likova koji je sav (osim jednog kadra) snimljen iz sobe u kojoj novinar slomljene noge (J. Stewart) krati vrijeme motreći susjedstvo. Držite lopova (To Catch a Thief, 1955) uspjeli je spoj komedije i pustolovnog thrillera, s radnjom na Azurnoj obali i sa C. Grantom kao lopovom koji se »povukao«. Smisao za komediju H. pokazuje i u Nevoljama s Harryjem (Trouble with Harry, 1956), parodijom thrillera, svojedobno ponešto precjenjivanom. Slijedi remake (istog naslova) filma iz 1934 — Čovjek koji je suviše znao (1956), vrlo dinamičan film, s uzbudljivim klimaksom u koncertnoj dvorani, prva suradnja sa skladateljem B. Herrmannom, pa pokušaj pseudodokum. thrillera — Krivo optužen (The Wrong Man, 1957), sa H. Fondom u naslovnoj ulozi, svojevrsni »moralitet« u kojem se sporost u razvoju radnje nastoji nadoknaditi režijskim bravurama. Slijedi Hitchcockova najuspješnija »serija« od 4 uzastopna uspjeha. Vrtoglavica (Vertigo, 1958, u anketi »Sight and Sounda« 1982. uvršten u najuspjelije filmove svih vremena) usprkos krajnje bizarnom zapletu (detektiv — J. Stewart — koji pati od akrofobije zaljubljuje se u djevojku koju uhodi, a koja ima opsesiju da je reinkarnirana) je djelo koje, uz odlike vrhunskog thrillera, privlači i kao ljubavna priča, kao psihol. drama, te raskošnom vizualizacijom i često imitiranom glazbom. Sjever-sjeverozapad (North by Northwest, 1959), sa C. Grantom kao lakomislenim bonvivanom uvučenim u špijunsku spletku, obiluje i komičnim prizorima, spektakularno je ambijentiran, s antologijskom sekvencom napada aviona na junaka u pustoši, po nekima se smatra pretečom filmova o → Jamesu Bondu. Nezadovoljan niskim honorarima, H. iduće godine s tv-ekipom i s niskim budžetom režira Psiho (Psycho, posljednja nominacija za Oscara), djelo koje se također ubraja među njegova najuspjelija; to je u osnovi film strave u kojem se prepleću svi autorovi najistaknutiji motivi (relacija pojavno-zbiljsko, podvojenost ličnosti, pa i stanoviti iracionalni kauzalitet) i u kojem dolaze do izražaja sve njegove red. sposobnosti (stvaranje napetosti, osjećaj za ritam i karakterizaciju likova). Postigavši golem komerc. uspjeh, H. se odlučuje na osobni žanrovski eksperiment: Ptice (The Birds, 1963), o neobjašnjivom napadu ptica na čovječanstvo, spektakularno su djelo u kojem se miješaju realizam i fantastika, opservacije moralno labilnih ljudi s pticama kao simbolom »kazne«. Slijede još 4 filma za kompaniju Universal: Marnie (1964), thriller ponešto opterećen psihoanalizom, s junakinjom-kleptomankom (T. Hedren), pa 2 špijunska thrillera Strgnuta zavjesa (The Torn Curtain, 1966), o am. znanstveniku (P. Newman) sa špijunskim zadatkom u DDR, i Topaz (1969), dramaturški neizbalansirano djelo s »ključem« u izdaji u redovima obavještajaca. Taj neuspjeh navodi ga na prokušaniju formulu: Mahnitost (Frenzy, 1972), s radnjom u Londonu, uspio je thriller s likom nevino optuženog, o psihopatskom ubojici ženâ; Obiteljska zavjera (The Family Plot, 1976) mladenački je dinamičan thriller, o 2 para u lovu na nasljedstvo. God. 1979. nagrađen je nagradom za životno djelo Američkoga filmskog instituta. Radeći za televiziju, producirao je i vodio tv-serije Alfred Hitchcock predstavlja (1955—62) i Sat s Alfredom Hitchcockom (1962—65). Veoma otežao, s ugrađenim pacemakerom, usprkos želji H. ne uspijeva realizirati daljnje projekte; umire od srčanog napada.

Prvak → thrillera, H. je — slijedeći mnoge konvencije žanra — nadišao standarde koji zadovoljavaju širu publiku, postigavši ujedno popularnost ravnu glum. zvijezdama. Već prije rata u Britaniji, potom u Francuskoj (»novovalovci« mu dodjeljuju status autora), a i u većini dr. zemalja postaje »kult-redateljem«, svrstava se u red najvećih eksperimentatora film. izraza, njegovi se filmovi više ne tretiraju kao thrilleri vješta »zanatlije«, dok se njega sâmog proglašava originalnim stilistom, te često imitira i citira (npr. C. Chabrol i B. De Palma, te F. Truffaut i R. Polanski). Njegovu režiju, kojom primarno teži za postizanjem neizvjesnosti i napetosti (suspense), ponajviše odlikuje moć identificiranja gledaoca s junakom: to je »običan čovjek u neobičnoj situaciji« koji nije lišen slabosti, u najuspjelijim djelima suprotstavljen krajnje domišljatom (i ne bez pozitivnih crta) antagonistu, a pomagan od često svojevoljnih pomagača (karakteristična Hitchcockova hladna plavuša); identifikaciju pojačavaju i mnogobrojni subjektivni kadrovi (junakova osobna viđenja), kao i izbjegavanja »lažnih tragova« i nagomilavanja »sumnji« koje mogu dekoncentrirati publiku, te nastojanje da gledalac ne kasni za spoznajama junaka i stekne dojam sudjelovanja. Temeljnu situaciju — ugroženost junaka — H. obogaćuje »školskim« modelom lakoće razvijanja priče, tvorbe ritma, iznenađenja, obrata (montažnim prosedeom koji »ne dopušta« preinake), umješnim izmjenama dramskoga i komičnoga, duhovitim karakterizacijama epizodnih likova, živopisnim ambijentima, vizualnom ljepotom kadra i dramatičnom zv. obradom. H. se ističe i kao ironični opservator građanstva, a u žanr uvodi i nove motive, koji podupiru viziju kaotičnoga, etički neizdiferenciranoga, prema individui ravnodušnoga suvremenog svijeta. Iako se u njegovim stavovima nazire i konzervatizam, u većini djela on ga prevladava iskrenim moralizmom.

Njegova kći Patricia Hitchcock filmska je i tv-glumica.

LIT.: P. Noble, Index to the Work of Alfred Hitchcock, London 1949; É. Rohmer/C. Chabrol, Hitchcock, Paris 1957; B. Amengual/R. Borde, Alfred Hitchcock, Lyon 1960; H.-P. Manz, Alfred Hitchcock, Zürich 1962; P. Bogdanovich, The Cinema of Alfred Hitchcock, New York 1963; J. Russell Taylor, Cinema Eye, Cinema Ear: Some Key Film-Makers of the Sixties, New York 1964; V. Dobrinčić, Hitchcock, Zagreb 1964; G. Perry, The Films of Alfred Hitchcock, London/New York 1965; R. Wood, Hitchcock's Films, London/New York 1965; V. Koch, Alfred Hitchcock, Ljubljana 1966; J.-A. Doucet, Hitchcock, Paris 1967; 7 reditelja — 7 razgovora. Renoar, Lang, Hoks, Vels, Roselini, Hičkok, Antonioni (izbor tekstova iz časopisa »Cahiers du Cinéma»), Beograd 1967; F. Truffaut, Hitchcock, New York 1967; W. R. Robinson (urednik), Man and the Movies, Baton Rouge 1967; B. Henstell (urednik), Alfred Hitchcock, Washington 1972; A. J. LaValley (urednik), Focus on Hitchcock, Englewood Cliffs 1972; R. Durgnat, The Strange Case of Alfred Hitchcock, Cambridge 1975; R. A. Harris/M. S. Lasky, The Films of Alfred Hitchcock, Jersey City 1976; P. Noble, Alfred Hitchcock, New York 1979; R. Rosetti (urednik), Tutti i film di Hitchcock, Roma 1980; J. M. Abad Careno, Alfred Hitchcock, Madrid 1980; E. Bruno, Per Alfred Hitchcock, Montepulciano 1981; R. Salvadori (urednik), Alfred Hitchcock: la critica, il pubblico, le fonti letterarie, Firenze 1981; E. Weis, The Silent Scream: Alfred Hitchcock's Sound Track, London 1982.