COSTA-GAVRAS

COSTA-GAVRAS (pr. ime Constantin Gavras), franc. redatelj grč. podrijetla (Aleksandrija, Egipat, 12. II 1933). Već od ranog djetinjstva njeguje svoj ukus na tradicijama franc. kulture, pohađajući u rodnom gradu franc. školu. Prije konačnog prelaska u Francusku (1952) bavio se književnošću i objavljivao pjesme u grč. časopisima. Vjerojatno iz sentimentalnih pobuda, grčka kritika smatra da su se motivi izbjeglištva začeli već u ovom razdoblju života budućeg sineasta. U Parizu studira književnost, a završava i visoku film. školu IDHEC. Na film dolazi 1959, asistirajući Y. Allégretu, a potom surađuje s još nizom istaknutih film. redatelja (R. Clair, H. Verneuil, J. Demy, R. Clément, J. Becker, M. Ophüls). Već njegov prvi samostalni, krim. film, Kupe za ubojice (Compartiment tuers, 1965), najavljuje stvaraoca temeljitog znanja, sa sklonošću stavljanja intimnih drama u polit. kontekst. Još veći uspjeh postiže idućim filmom Čovjek odviše (Un homme de trop, 1967), s temom iz franc. Pokreta otpora. Dobiva punu slobodu u izboru temâ i skupivši ekipu vrsnih suradnika (koscenarist J. Semprun, gl. glumci Y. Montand i J.-L. Trintignant, skladatelj M. Theodorakis), C.-G. pristupa ekranizaciji romana V. Vassilikosa Z (1968); to je dinamično režiran polit. thriler s vrlo jasnim aluzijama na umorstvo grč. opozicijskog političara G. Lambrakisa, djelo snažne optužbe policijskog terora; nagrađen Oscarom za najbolji film s neengl. jezičnog područja i postigavši velik komerc. uspjeh, film je predstavljao afirmaciju tendencija → političkoga filma, a C.-G. je postao njegovim najpopularnijim predstavnikom.

I daljnji njegovi filmovi izrazito su polit. tematike. Priznanje (L'aveu, 1969) tragično je svjedočanstvo o sudskim procesima u Čehoslovačkoj u razdoblju staljinizma. Opsadno stanje (État de sičge, 1973) prikazuje brutalnu agresivnost militarističkih institucija, koje teže restauraciji kolonijalizma u zemljama Latinske Amerike i fašiziranju potkupljenih vlada. Temu totalitarnosti države u filmu Prijeki sud (Section spéciale, 1974) stavlja u doba Pétainove Francuske 1941; u tom filmu, međutim, odustaje od upotrebe dramske konvencije koja mu je osiguravala popularnost: umjesto klas. podjele likova na nosioce pozitivnih i destruktivnih sila, on traži alternativu u pojednostavljenu konceptu kolektivne ličnosti. Jedan dio, pretežno franc. kritike, koja ga je dotada svesrdno podržavala, nakon ovog filma prigovara mu zbog konformizma. Slijedi neuspjeli okušaj u žanru melodrame (Sjaj žene — Clair de femme, 1979), a potom se uspješno vraća polit. filmu djelom Nestali (Missing, 1982, u SAD; Zlatna palma u Cannesu — ex aequo), o polit. teroru u Čileu nakon vojnog udara.

Ostali filmovi: Hanna K. (1983).