BABAJA, Ante

BABAJA, Ante, redatelj i scenarist (Imotski, 6. X 1927). Nakon završene srednje škole studira ekonomiju; asistent je režije najprije u Parizu kod J. Beckera, a zatim u Zagrebu kod B. Belana i K. Golika. God. 1955. režira prvi film, dokumentarističku impresiju Jedan dan na Rijeci. Do 1982. režirao je više od 20 dokumentarnih, odn. kratkometr. igranih filmova te 4 cjelovečernja igr. filma. U njegovu dokumentarističkom opusu zamjetljiv je napor da se donesu često konvencionalni i prividno banalni detalji življenja, koji će u promišljenom kontekstu tvoriti sjetne i nimalo optimistične alegorije o čovjekovim egzistencijalnim tegobama. Posebno se među dokum. filmovima ističe Čuješ li me? (1965), film o rehabilitaciji gluhonijemih, realiziran → anketnom metodom. Njegove kratke igr. filmove odlikuje smisao za satiru i sklonost eksperimentiranju film. izražajnim sredstvima. U Nesporazumu (1958) on parodira ljudsku sklonost senzacionalizmu i kvazimodernosti; Pravda (1962), prema noveli V. Desnice, duhovito razmišljanje o relativnosti pravde, realizirana je posebnim montažnim postupkom (isijecanje pojedinih sličica u kontinuirano snimljenom kadru). Lakat (kao takav) (1959) je parodija o društvenim deformacijama, realizirana snim. tehnikom → visokoga ključa. Istom tehnikom realiziran je i njegov prvi cjelovečernji igr. film Carevo novo ruho (1961), stilizirana parodija naših naravi, nadahnuta bajkom H. Ch. Andersena. Sljedeća tri igr. filma rađena su prema djelima hrv. književnosti. Film Breza (1967), prema istoimenoj noveli S. Kolara, potresna je priča o nježnoj seoskoj djevojci koju uništavaju primitivni uvjeti života i surovost međuljudskih odnosa. Tako film prerasta u ozbiljno svjedočanstvo vrlo širokog raspona od socijalno-kritičkih do rafinirano psiholoških implikacija. To donekle vrijedi i za dva sljedeća filma, rađena prema djelima S. Novaka: film Mirisi, zlato i tamjan (1971), središnji motiv kojega je traganje za vlastitim identitetom, te uspjeliji Izgubljeni zavičaj (1980), koji kroz retrospekcije sina donosi nekoliko značajnih razdoblja naše ovovjekovne povijesti te sučeljavanjem tih vremena i tragičnost junaka (oca i sina) i njihova odnosa. Polazeći često od knjiž. predloška i gradeći na etnografsko-etnološkim temeljima, B. je ipak sklon eminentno filmskom eksperimentu. Dramski akcent svojih filmova više traži u proživljavanju svojih junaka nego u građenju fabule; junaci su mu odreda introvertirani ljudi, ponekad i čudaci, predodređeni da gube. Zbog svega toga B. predstavlja jednu od najizvornijih osobnosti u poslijeratnom hrv. i jugosl. filmu. Od 1967. profesor je režije na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu.

Ostali važniji filmovi: Ogledalo (1955); Tijelo (1965); Čekaonica (1975); Starice (1976); Čuješ li me sad? (1978).