CLÉMENT, René

CLÉMENT, René, franc. redatelj (Bordeaux, 18. III 1913). Već kao student arhitekture pokazivao je sklonost prema filmu i snimao amat. filmove. Do 1943. realizirao je više vrlo zapaženih kratkometr. i dokum. filmova, između ostalog za De Gaulleove Slobodne Francuze i željeznicu. God. 1945. povjereno mu je da snimi srednjometr. film o pokretu otpora među željezničarima; film Bitka za prugu (La bataille du rail, 1945, Zlatna palma u Cannesu) prerastao je, međutim, u dugometr. film, koji u vidu kronike sugestivno svjedoči o herojskim pothvatima anonimnih ljudi u borbi protiv okupatora; film, u kojem se lirski prizori smjenjuju s prizorima okrutnosti i strijeljanja, djeluje dokumentaristički autentično. I dva iduća filma postižu velik uspjeh: u Prokletnicima (Les maudits, 1946, Zlatna palma u Cannesu) prikazuje se bijeg esesovaca iz Norveške podmornicom, dok Zidovi Malapage (Au delà des grilles/Le mura di Malapaga, 1948, nagrada za režiju u Cannesu), sa J. Gabinom, podsjećaju na filmove M. Carnéa o zdvojnim pojedincima s ruba života. Osnovne vrijednosti Clémentova stvaralaštva, temeljene na variranju elemenata lirizma i grubosti, najjače su izražene u filmu Zabranjene igre (Jeux interdits, 1952, Zlatni lav u Veneciji), djelu koje se iznova vraća ratnoj tematici; središnji lik filma je gradska djevojčica (B. Fossey), koja se, nakon bombardiranja zbijega u kojem je izgubila roditelje, privremeno našla u seljačkoj obitelji; njezino prijateljstvo s jedanaestogodišnjim seoskim dječakom upozorava na okrutnost svijeta odraslih, a njihove »zabranjene igre« (kradu križeve s groblja da bi svečano pokapali životinje) nevino je preoblikovanje ratne tragedije, što kulminira prisilnim odlaskom djevojčice u dom za siročad. U filmu se isprepleće nekoliko razina: bombardiranja su dokumentaristički autentična; u opisu seljačkih obitelji prisutan je realist. postupak koji je ponegdje zaodjenut i u karikaturalno ruho; dječji svijet u opreci je s grubim svijetom odraslih, ali i njegova žrtva. Film je najprije dočekan s negodovanjem, čak je bio isključen iz programa canneskog festivala, ali je ubrzo prihvaćen diljem svijeta. Poč. 50-ih godina plodno je razdoblje za Clémenta; on je upravo u to vrijeme definitivno oblikovao svoj film. rukopis, koji se temelji na preciznosti, te spoju humora, lirizma i dokumentarističkog opažanja. U idućem filmu okrenuo se komediji, zamišljenoj kao niz epizoda: Gospodin Ripois (Monsieur Ripois, 1953) ide u red njegovih reprezentativnih djela; riječ je o Francuzu (G. Philipe) u Londonu, suvremenom Don Juanu, koji s pomoću žena pokušava opstati u društvu. Film Gervaise (1956), prikaz bijede pariške radničke klase s kraja XIX st., ide u red uspjelijih film. adaptacijâ klas. djela književnosti u tom razdoblju franc. filma. Taj Zolin roman adaptirali su J. Aurenche i P. Bost; zbog suradnje s njima i podvrgavanja svoje režije njihovu scenariju, C. će se ubrzo naći na udaru kritičarâ okupljenih oko lista »Cahiers du Cinéma«, kao eklatantni predstavnik cinéma d'adaptation (→ novi val).

Otada, u Clémentovim filmovima zapaža se gubljenje svježine, osobito njegove karakteristične sposobnosti gotovo dokumentarističkog opažanja detalja. To se posebno odnosi na koprodukcijske filmove, sračunate na veliku dobit (npr. Gori li Pariz? — Paris brûle-t-il, 1966).

Ostali igr. filmovi: Mirni otac (Le père tranquille, 1946); Stakleni dvorac (Château de verre, 1950); Brana na Pacifiku (Le barrage contre le Pacifique, 1958); U zenitu sunca (Plein soleil, 1959); Kakva radost živjeti (Quelle joie de vivre, 1960); Dan i sat (Le jour et l'heure, 1962); Ljubavni kavez (Les félins, 1964); Riđokosi (Un fauve, 1968, nedovršen); Nepoznati je došao s kišom (Le passager de la pluie, 1970); Na granici ludila (La maison sous les arbres, 1971); Trk zeca po poljima (La course du lievre à travers les champs, 1972); Otmica Michèle Jeanson (La Baby-Sitter, 1975).

LIT.: A. Farwagi, René Clément, Paris 1967.