PROPAGANDNI FILM

PROPAGANDNI FILM, vrsta filma: a) podvrsta namjenskog filma kojoj je prvenstveni cilj propaganda; b) svaki film koji ima nekakav propagandni efekt; c) svaki film koji zastupa uvjerenja (stavove, vrednote) neprihvatljiva sa stajališta društv. grupe (profesionalnog udruženja, relig. zajednice, polit. stranke, države...) koja procjenjuje dani film.

Propagandnim se drži ono dugoročno priopćenje (→ teorija komunikacije), dakle i film, s pomoću kojeg se teži utjecati na posve određene oblike ponašanja — time što će se utjecati na vrijednosne stavove koji pretpostavljivo ravnaju djelatnim izborima ili ih prate. Ovo se utjecanje u pravilu ne ostvaruje izravno (pa zato naredbe, zapovijedi i molbe nisu propagandna priopćenja), već posredno: kod gledatelja se nastoji uz pomoć filma stvoriti ili podržati vrijednosnu pristrasnost prema danom proizvodu, stranki, ličnosti, instituciji, akciji, programu, ideol. sistemu..., podrazumijevajući da će ta vrijednosna pristrasnost uvjetovati određen tip djelatnih opredjeljenja u specifičnoj djelatno-izbornoj situaciji.

Načini, oblici i vrste filmske propagande. Pri određivanju nekog filma kao propagandnoga, važno je razlikovati propagandnu namjeru od propagandnog efekta. Film rađen s propagandnom namjerom ne mora imati očekivanoga propagandnog efekta, a propagandni efekt mogu imati i filmovi koji nisu rađeni s propagandnom namjerom. Premda se ponekad i filmove bez propagandne namjere a s propagandnim efektom drži propagandnima, uobičajenije je da se propagandnim filmovima nazivaju samo oni po čijoj se strukturi dade razabrati propagandna namjera — bez obzira da li je film efikasna ili neefikasna propaganda. Film bez razabirljive propagandne namjere ne drži se propagandnim, a ako ipak ima određeni propagandni efekt, govori se o filmu s propagandnim efektom.

Propagandna namjera može biti ne samo proizvodna nego i uporabna. Film može biti upotrebljavan s propagandnom namjerom makar i nije bio proizveden s tom svrhom (i bez obzira da li ta uporaba ima ili nema propagandnog efekta); kao što se i proizvodno propagandni film može koristiti u nepropagandne svrhe (npr. da bi se analizirala propagandna tehnika danog filma, da bi se izvukle neke historičarske informacije i sl.). U općemu propagandno-ideologiziranomu društv. kontekstu i filmovi rađeni bez razabirljive propagandne namjere (npr. tzv. eskapistički filmovi) mogu uobličavati propagandno poželjne motive i stavove, i time pridonositi podložnosti publike općoj propagandi, tj. mogu imati stanovitu propagandnu »uporabnu vrijednost«. Propagandnim filmom ipak se uobičajeno drži onaj proizveden s propagandnom namjerom, dok film koji nema proizvodno-propagandne namjere a koristi se u propagandne svrhe možemo nazvati filmom s propagandnom uporabom (ili propagandno upotrebljenim filmom).

Filmovi s propagandnom namjerom mogu biti očito propagandni, ili pak prikriveno propagandni. Očito propagandni filmovi su, u pravilu, reklamni filmovi, političko-propagandni dokumentarci (kakvi su proizvođeni za rata), prosvjetno-propagandni filmovi i sl. Oni oblikuju posebnu film. disciplinu koja ima svoju retoričku tradiciju, prepoznatljiva mjesta prikazivanja (npr., u sklopu tzv. predigre prije projekcije igr. filma u kinima, u sklopu obilježenoga reklamnog programa na televiziji, itd.), i nose u sebi niz tipskih signala (→ metafilmski signali) koji upozoravaju na propagandnu disciplinarnu pripadnost danog filma. Filmovi koji kriju propagandnu namjeru i koji se žele predstaviti kao nepropagandni (npr. kao igr., dokum. ili znanstveni film) držimo prikriveno propagandnima.

Propagirati se može u prilog nekoj pojavi, i na takvu — pozitivnu propagandu — obično se pomišlja kad se govori o propagandnom filmu bez specifikacije. Kad se, međutim, propagira protiv neke pojave, takav se film naziva negativno propagandnim.

Ponekad se povlači razlika između uvjeravanja i propagande, odn. između persuazivnog (uvjeravačkog) filma i propagandnog filma. Naime, u skladu s često negativnim konotacijama termina propaganda, propagandnim filmom ponekad se drži onaj uvjeravački koji uvjeravanju teži uz pomoć varanja ciljne publike, tj. jednostranom selekcijom podataka uz prikrivanje onih koji omogućuju drugačije tumačenje, uporabom film. postupaka koji uzrokuju krivu interpretaciju (npr. uz uporabu montažnih rješenja koja stvaraju predodžbe što ne odgovaraju izvornoj snimanoj situaciji) itd. Persuazivnim filmom tada se drži svaki onaj koji teži uvjeravanju bez iskrivljavanja i laži. Međutim, kako su propagandni filmovi i uvjeravački, a mnogi otvoreno propagandni filmovi ne posižu za krivotvorenjem, niti se propagandu u svim kontekstima drži negativnom pojavom, to je umjesto razlike između uvjeravanja i propagande bolje povući razliku između propagandne ispravnosti i propagandne laži, pa tako i kvalificirati pojedine filmove.

Budući da je predmet propagiranja u središtu propagandnog filma te se cjelokupni uvjeravački postupak ravna prema njemu, jedan od najčešćih kriterija u razvrstavanju propagandnih filmova jest po onome što se propagira; tako, npr., postoje ekonomsko-propagandni, političko-propagandni, zdravstveno-propagandni, ekološki, turistički i dr.

Kako su propagandni filmovi ponekad dominantno obojeni određenim izabranim tipom izlaganja, to se mogu razlikovati vrste propagandnog filma po dominantnom tipu izlaganja: igrano-propagandni, dokumentarno-propagandni, obrazovno-propagandni i dr.; kako propagandni film može u cjelini biti izveden tehnikom animacije, razlikuju se i animirano-propagandni filmovi.

Kraći propagandni filmovi zovu se kolokvijalno reklamama ili spotovima, a dulji — koji imaju propagandnu namjenu ali se uključuju u neku već postojeću disciplinu (obrazovni, dokum. ili igr. film) — ponekad se nazivaju → naručenim filmovima.

Kako je proizvodnja film. reklamâ (osobito ekon. propagande) institucionalno najutemeljenija, to se u njezinu okviru razlikuju mnoge podvrste (→ reklamni film).

Tipske karakteristike propagandnog filma. Budući da je temeljni postulat propagandnog filma da bude propagandno djelotvoran (tj. da tako utječe na uvjerenja, da se prema njima poželjno djeluje), to — u načelu — svaki postupak koji se učini djelotvornim, utjecajnim, može postati legitimnim postupkom propagande. Jedina su ograničenja u primjeni efikasnih postupaka — etička ograničenja (što neka zajednica drži etički dozvoljivim modusom propagiranja); nema, međutim, medijskih i disciplinarnih ograničenja. Zato se propagandna namjera može ostvarivati u sklopu bilo kojeg tipa izlagačke organizacije (i u narativnom, i u argumentacijskom, i u opisnom, i u asocijativnom tipu izlaganja), pa P. nije vezan uz neku »čistu« vrstu filma. Također, purizam je stran propagandi, pa su rijetki filmovi »čistog« tipa; obično se koriste »miješane« tehnike (slobodno se miješaju discipline, medijske odlike, sugestija i izričitost, itd.).

Također, kako su postupci propagandnog prijenosa, ustvari, retorički postupci, to je za propagandu karakteristična crta pojačane retoričnosti, jer ona — kako se smatra — najefikasnije djeluje na ukupan stav, na cjelokupnu strukturu čovjekova duha.

Treća tipična odlika propagandnih filmova, vezana uz pojačanu retoričnost, je težnja k većoj naglašenosti stavova, interpretacija vezanih uz predmet propagiranja, a time i jača vrijednosna izdvojenost (naglašenost) predmeta propagiranja. P. se stoga često prepoznaje po tome što se o nekoj pojavi naglašenije vrijednosno izjašnjava; on je vrijednosno izravniji od dr. vrsta filmova.

Po spletu ovih značajki — uz metakomunikacijske kontekstualne signale — može se naslutiti da je riječ o propagandnom filmu, a ako se želi prikriti propagandna namjera, prvenstveno će se nastojati izbjeći ova 3 obilježja u njemu.

Propagandna efikasnost filma. Propagande u filmu i propagandnog filma kao film. discipline ne bi uopće bilo da se film — kao i većina dr. prihvaćenih oblika komuniciranja — ne doima ljudi, da ne uspijeva utjecati na njihovu spoznajnu i opću doživljajnu strukturu, pa tako utječe — barem potencijalno — i na njihovo ponašanje.

Ta općeprihvatljiva činjenica razvila se u uvjerenje da se filmom može krajnje efikasno i specifično utjecati na ljude (i protiv njihove volje i pristanka) — da je film vrlo efikasno sredstvo za »manipulaciju« gledateljem. Jaku propagandnu djelotvornost filma omogućuje, smatra se, najprije zornost, te se tako čini da je film očigledan i neosporan svjedok onoga što se snimalo. Drugo, utjecajnost filma osiguravaju izlagačke (mizanscenske i montažne) mogućnosti pobuđivanja, privlačenja i vođenja gledateljeve pažnje (pa je on, drži se, prosječno receptivniji, podložniji nedragovoljnoj manipulaciji nego što je to, npr., posjetitelj kaz. predstave ili čitatelj nekog teksta). Treće, film je djelotvorniji zato što brojnost posjete određenom filmu čini da se pojedinca jače doima ono što prima s tolikim dr. ljudima. Pretpostavke o krajnjoj propagandnoj efikasnosti filma podjednako su dijelili i favorizatori (npr. propagandni odjeli vlada, marketinški timovi i dr.) i protivnici »propagandne manipulacije masama« (humanistički intelektualci i suvremeni ljevičari iz kapitalističkih zemalja). Ovo se uvjerenje javilo vrlo rano, i bilo je toliko samorazumljivo i općeprihvaćeno, da je jedan od temeljnih zadataka → cenzure bio upravo u kontroli propagandnoga — protivničkog — djelovanja s pomoću filma, pri čemu se težilo svaki sadržaj neprihvatljiv po cenzorskim kriterijima (ideol. kriterijima) smatrati »propagandnim«, bez obzira da li je propaganda bila namjeravana ili nije.

Ovakvu predodžbu o propagandnoj djelotvornosti filma i dr. masovnih medija nastoje promijeniti empirijska sociol. istraživanja (Hovelend, Lazarsfeld, Fearing i dr.). Ustanovljeno je da su mjera i intenzitet propagandne djelotvornosti filma daleko ograničenije od onih s kojima se cijelo vrijeme računalo. Uočeno je, naime, da je između raznih oblika utjecanja na ljude najjači onaj neposredne društv. zajednice. Ako se »poruka« propagandnog filma poklapa sa stavovima grupe kojoj pripada gledatelj, i u njoj se prihvaća, imat će većih šansi da utječe na pojedinačnog gledatelja; ukoliko se razlikuje od usvojenih i prihvaćenih stavova grupe, djelovat će znatno slabije.

Dalje, velika je razlika u podložnosti propagandi između gledateljâ s različitim tipom odnosa prema predmetu i temelju propagiranja. Najpodložniji su oni koji već imaju uspostavljen traženi odnos prema predmetu propagiranja, tj. film će biti efikasan onda kad služi soc. samopotvrdi već postojećih uvjerenja. Ako gledatelj već ima neka uvjerenja, ona obično odgovaraju strukturi njegove osobnosti. Utoliko će svaki gledatelj među propagandnim filmovima i aspektima težiti selektirati prvenstveno one koji se dobro usklađuju sa strukturom njegove ličnosti, dok ostali aspekti i filmovi neće imati nekoga uočljivijega, trajnijeg utjecaja. Među raznim tipovima ličnosti, utvrđeno je da su propagandi najpodatniji, npr., oni koji imaju nisko samopoštovanje, koji su skloni maštanju i (pre)jakom uživljavanju u film, te oni povodljiviji (koji se manje ravnaju prema vlastitim uspostavljenim standardima).

Mogući propagandni efekt jako ublažuje i činjenica da je film dugoročni komunikacijski sistem, čija se priopćenja primaju kao uvjetna i konstruirana (→ prikazivanje, filmsko), bez obveze na povlačenje osobno-nazornih i društveno-djelatnih konzekvenca. Uz to, kultivirani film. gledatelj — onaj koji ima usvojeno iskustvo s dominantnim formama film. medija — u pravilu zna raspoznati propagandni film, uočiti propagandne namjere i strategije, te će — tipično — propagandne poruke primati s rezervom i kritičnošću.

Empirijska istraživanja s tim u svezi utvrdila su dvojbenost osnovne pretpostavke propagiranja: da uvjerenja ravnaju djelatnošću te da promjena uvjerenja nužno ima za posljedicu i promjenu u djelatnim izborima. Čini se, naime, da promjena iskazivih uvjerenja rijetko ima za posljedicu vidljivije dugoročne promjene u djelatnosti, dok, naprotiv, oni pojedinci koji su »natjerani« da djeluju u skladu s propagandnim ciljevima često ključno mijenjaju svoja uvjerenja u skladu s načelima i ciljevima svoje djelatnosti.

U svjetlu tih nalaza čini se da je najvažniji jamac propagandne efikasnosti osiguravanje uvjetâ za društveno konformiranje pojedinaca uz propagiranje pravca akcije, dok su promjene uvjerenja od pomoćne i popratne važnosti. Zato su one društv. situacije u kojima je zajednica izložena općeprihvatljivomu a društveno sveobuhvatnomu propagandnom djelovanju iz raznih izvora i kroz razne moduse (ne samo putem filma, već i radija, televizije, tiska i dr. društvenih manifestacija), a pritom se zahtijeva pojedinčevo aktivno vrijednosno izjašnjavanje i uključivanje u propagandne akcije — uz mogućnost pritiska i prisile u tom smjeru — vrlo je vjerojatno da će se u takvim prilikama stvoriti, u najmanju ruku, uvjeti za konformističku prilagodbu ponašanja pojedinca u propagandno željenom pravcu, a moguće su i ključne promjene u temeljnim uvjerenjima, barem onoga podložnijeg stanovništva. Prilike u kojima se takvo globalno propagandno djelovanje ostvaruje osobito su one ratne — u kojima je zajednica suočena s općom ugroženošću ili s općom samopotvrdom, ali i one »totalitarne«, »autoritarne«, kakve vladaju u jako i homogeno ideologiziranim društvima i manjim zajednicama — bilo u doba rata ili mira.

Međutim, i u netotalitarnim uvjetima drži se da će se propagandna efikasnost povećati ako se stvore pogodni uvjeti za društv. konformizam prema danom cilju propagande. Zato se organiziraju koordinirane propagandne kampanje — u kojima su film. djela tek segment. Ukoliko je takva kampanja dovoljno opsežna i intenzivna — a ne potakne nikakve grupno averzivne reakcije — može stvoriti dojam dominantnoga društv. trenda (»mode«), uz koji se ciljna publika može u većem postotku konformirati (→ italija; njemačka; sjedinjene američke države; savez sovjetskih socijalističkih republika; velika britanija).

LIT.: H. Lasswell, Propaganda Technique in the World War, London 1927; S. Box, Film Publicity, London 1937; Japanese Films, a Phase of Psychological Warfare, Washington 1944; P. Rotha/S. Road/R. Griffith, Documentary Film, London 19S2; G. Sadoul, Le cinéma pendant la guerre, 1939-1945, Paris 1954; J. J. Anderson/D. Richie, The Japanese Films, New York 1959; R. Hughes (urednik), Film; Book 2. Films of Peace and War, New York 1962; Ch. Higham/J. Greenberg, Hollywood in the Forties, London 1968; G. Albrecht, Nationalsozialistische Filmpolitik, Stuttgart 1969; D. Stewart Hull, Film in the Third Reich, New York 1969; L. Furhammer/F. Isaksson, Politics and Film, London 1971; F. Courtade/P. Cadars, Histoire du cinéma nazi, Paris 1972; D. McQuail (urednik), Sociology of Mass Communications, Harmondsworth 1972; R. Dyer McCann, The People's Film, New York 1973; W. Becker, Film und Herrschaft, Berlin 1973; R. Meran Barsam, Nonfiction Film, London 1973; Z. A. B. Zeman, Nazi Propaganda, Oxford 1973; A. Tudor, Image and Influence, London 1974; W. Baird, The Mythical World of Nazi War Propaganda, Minneapolis 1974; A. Bazin, Le cinéma de l'occupation et de la Résistance, Paris 1975; F. Savio, Ma l'amore no. Realismo, formalismo, propaganda e Telefoni bianchi nel cinema italiano di Regime (1930-1945), Milano 1975; P. Weiss, Cinematics, Carbondale 1975; P. Smith (urednik), The Historian and Film, Cambridge 1976; L.-A. Bawden (urednica), The Oxford Companion to Film, London 1976; A. M. Winkler, The Politics of Propaganda. The Office of War Information 1942-1945, New Haven 1978; J. Petley, Capital and Culture — German Cinema 1933-1945, London 1979; R. Taylor, The Politics of the Soviet Cinema 1917-1929, Cambridge 1979; R. Taylor, Film Propaganda: Soviet Russia and Nazi Germany, London 1979; J. Leyda, Istorija sovjetskog nemog filma, Beograd 1979; M. Argentieri, L'occhio del regime. Informazione e propaganda nel cinema del fascismo, Firenze 1979; A. Aldgate, Cinema and History. British Newsreels and the Spanish Civil War, London 1979; E. Barnou, Dokumentarac, Beograd 1981; D. Welch, Propaganda and the German Cinema 1933-1945, Oxford 1983; K. R. M. Short (urednik), Film and Radio Propaganda in World War II, London 1983; I. Škrabalo, Između publike i države, Zagreb 1984.