OMNIBUS-FILM

OMNIBUS-FILM, u nas uobičajeni naziv za film (najčešće cjelovečernji) koji se sastoji od nekoliko (uglavnom 3-5) zasebnih dijelova (odn. kraćih filmova, »storija«, »epizoda«) — relativno samostalnih i jasno označenih (često natpisima ili naratorovim komentarom, istaknutim metanarativnim upozorenjima na početak epizode, poantiranjem njezina svršetka i sl.). Izuzme li se mogućnost proizvoljnog spajanja i posve disparatnih filmova u cjelinu (da bi se ostvario duži film. program), susreću se 2 osnovna tipa motiviranja i homogeniziranja takve specifične organizacije film. djela: sadržajni i/ili formalno-stilski. S obzirom na sadržaj, kompaktnost cjeline mogu osigurati žanrovska istovrsnost dijelova (npr. film strave Gluho doba noći, 1945, A. Cavalcantija, Ch. Crichtona, B. Deardena i R. Hamera), isti lik (npr. Pozivnica za ples, 1937, J. Duviviera), mjesto radnje (npr. Priče s Manhattana, 1942, J. Duviviera), književnik čija su djela poslužila kao predlošci storija (npr. Kvartet, 1948, K. Annakina, A. Crabrteeja, H. Frencha i R. Smarta; Trio, 1950, K. Annakina i H. Frencha; Encore, 1952, H. Frencha, P. Jacksona i A. Pelissiera /prema S. Maughamu/; Priče iz predgrađa, 1952, H. Hathawaya, H. Hawksa, H. Kinga, H. Kostera i J. Negulesca /prema O. Henryju/), zajednička tema (npr. ljubav i preljub u Vrtuljku, 1950, M. Ophülsa), kulturološki pojam (npr. Sedam smrtnih grijeha, 1961, C. Autant-Laraa, Ph. de Brocaa, C. Chabrola, J. Demyja, J.-L. Godarda, E. Molinaroa i R. Vadima) i sl. S obzirom na formalno-stilske postupke kojima se teži integriranju dijelova u cjelinu, najčešće je organiziranje omnibusa s pomoću tzv. okvirne priče — tj. samostalne izlagačke cjeline, koja se radi eksplikacije takve specifične strukture pojavljuje na početku i kraju filma (kao svojevrstan uvod i završetak/»prolog« i »epilog«), ponekad i između pojedinih epizoda — s funkcijom njihova povezivanja, komentiranja, gradiranja radnje i sl. Takvo strukturiranje omnibusa može ujedno imati funkciju opravdanja, izlike za eventualnu neujednačenost u tehnol. obradbi pojedinih epizoda, kao i za njihovu stilsku raznolikost (osobito u slučajevima kada ih realiziraju različiti autori).

Povijesno, smatra se da je podstrek pojavi omnibusa dala potreba za stvaranjem cjelovečernjih film. programa u pionirskom razdoblju kinematografije (kada su se kraći filmovi mehanički spajali u dulji program /kasnije su se spajale epizode → serija i → serijala/), potom i film Netrpeljivost (1916) D. W. Griffitha (čiju su podjelu na »epohe« kasnije imitirali B. Keaton, F. Lang, P. Leni, C. Th. Dreyer, A. P. Dovženko i dr.). Premda razlika nije apsolutno razaznatljiva, pojam omnibus-film ne odnosi se na one autorske pothvate u kojima se radikalizira mogućnost opserviranja građe iz različitih perspektiva (npr. Građanin Kane, 1941, O. Wellesa ili Rašomon, 1950, A. Kurosawe) i u kojima postoji istančana strukturna i sadržajna veza među sastavnim dijelovima cjeline. Rasprostranjivanju omnibusa pridonijeli su i dr. činioci: prigoda da se više slavnih glumaca pojavi u istom filmu a da se time ne naruši njihov status zvijezde (npr. tal. film Boccaccio '70, 1962, V. De Sike, F. Fellinija, M. Monicellija i L. Viscontija), da se film. industrija publici predstavi kao složna, kompaktna cjelina (osobito u SAD neposredno pred II svj. rat i u toku njega, kao primjer zajedništva i mobilizacije nacije u njezinim kritičnim trenucima /npr. Zauvijek i dulje, 1943, R. Claira, E. Gouldinga, C. Hardwickea, F. Lloyda, V. Savillea, R. Stevensona i H. Wilcoxa/) te da se odjednom (i sa smanjenim ulaganjima) provjeri više redatelja-debitanata; taj je razlog najhitniji za pojavu omnibusa u Jugoslaviji: prvi je bio Tri priče (1955) J. Kavčiča, F. Kosmača i I. Pretnara (velikog uspjeha u daljem radu imali su i autori omnibusa Kapi, vode, ratnici, 1962 — M. Babac, Ž. Pavlović i K. Rakonjac, te Ključ, 1965 — V. Kljaković, K. Papić i A. Vrdoljak); danas se snimaju znatno rjeđe.