KANADA

KANADA. I pored visokoga ekon. standarda i kult. razine, razvitak kan. kinematografije tekao je, sve donedavno, relativno sporo, bez važnijih ostvarenja. Osnovni je uzrok tome blizina i presudan utjecaj am. filmske industrije, koja kan. film drži u potpunoj ovisnosti (osobito distributersku mrežu).

God. 1900. tvrtka Canadian Pacific Company sastavlja malu film. ekipu radi proizvodnje propagandnih filmova koji bi doseljenicima objašnjavali živome uvjete u novoj sredini; to se smatra početkom film. proizvodnje u Kanadi. Prvi kanadski igr. film »Evangeline«, prema poemi am. pjesnika H. W. Longfellowa, snimljen je 1913. Komerc. uspjeh igr. prvijenca potaknuo je snimanje i niza dr. filmova, među kojima se ističu: »B. C. za Imperij« (1915), »Pustolovine grofa E. Z. Kissera« (1916), »Bračna zamka« (1917) i »Sila« (1918). God. 1918. u Torontu je izgrađen veliki studio Canadian National Features, a u njemu su se proizvodili i dokum. filmovi.

Za I svj. rata, usporedno s buđenjem kan. nacionalne svijesti, vlada je 1918. osnovala svoj ured za film (Canadian Government Motion Picture Bureau, akr. CGMPB), koji je djelovao sve do 1941; 1939. osnovana je film. poslovnica National Film Board of Canada (Office National du Film de Canada), koja djeluje i danas. Poč. 20-ih godina javlja se prvi važniji kan. producent (i redatelj) Ernest Shipman,čije su melodrame postigle veliku popularnost, npr. »Povratak u Božju zemlju« (1919), »Božja kušnja« (1920), »Cameron iz Konjičke policije« (1921), »Čovjek iz Glengaryja« (1921), »Brzica« (1922) i »Plave vode« (1922).

Poč. 30-ih godina snima se i prvi kan. filmski spektakl »Viking« (1931) Varicka Frissella i Georgea Melforda, am. producenata i redatelja kan. podrijetla; film obrađuje pustolovine kan. lovaca na Novoj zemlji, i u njemu se pojavljuju neki elementi koji će odlikovati i kan. film uopće: dokumentaristički prikaz ambijenta (osobito sjevernjačkih krajolika) i sukob pojedinca sa sredinom. Međutim, ni uspjeh ovog djela nije potaknuo dalju proizvodnju igr. filmova, i to zbog dominacije Hollywooda. Umjesto toga, naglasak je stavljen na dokum. filmove, kao i na prve quebečke filmove na franc. jeziku (npr. »U novoj zemlji«, 1934, Mauricea Proulxa).

God. 1938. u Kanadu dolazi John Grierson, u trenutku kad vlada počinje razmatrati mjere za poticanje nacionalnog filma. Grierson je pozvan da sastavi opširan izvještaj o kan. filmu, u kojem on predlaže osnivanje posebne drž. ustanove za organiziranje kinematografije. Tako je u svibnju 1939. osnovan National Film Board (akr. NFB), a u listopadu iste godine Grierson je postavljen za prvoga drž. povjerenika za film. NFB je odmah razvio zamašnu djelatnost u proizvodnji obrazovnih, dokum. i crt. filmova. God. 1940. Grierson predlaže spajanje CGMPB s NFB, što je i ostvareno u srpnju 1941. Važnu djelatnost NFB razvija za II svj. rata, ostvarivši nekoliko film. serija, među njima i čuvenu »Svijet u akciji« (1942, supervizija Stuarta Legga). Pred kraj rata u NFB je zaposleno već 780 službenika (uključujući i film. radnike). Nakon Griersonova odlaska 1945. drž. povjereništvom rukovode: Ross MacLean (1945—50), Arthur Irwin (1950—53), Albert W. Trueman (1953—56), Guy Roberge (1957—65), Hugh McPherson (1966—70), Sidney Newman (1970—75) i André Lamy (1975—). Filmografija NFB-a sadrži već više od 3000 jedinica, među kojima je najviše dokum. filmova; u novije vrijeme u njegovu se okviru proizvode i dugometražni igr. filmovi (uglavnom oni u dokumentarističkom stilu) i tv-serije. Od poznatih stvaralaca, za NFB je radio Norman McLaren (od 1941. do danas, s prekidom 1949/50), kao i George Dunning. Osobito pov. značenje ima prvi uopće film sačinjen isključivo od fotografijâ »Grad zlata« (1957) Wolfa Koeniga i Colina Lowa, dokument o »zlatnoj groznici« na Aljasci potkraj XIX st. Među cjelovečernjim poludokum. filmovima NFB-a ističu se »Na suhoj zemlji« (1962) Dona Haldanea, s temom o farmerskoj obitelji koja se bori za opstanak 1900—30, »Mačak u vreći« (1964) Gillesa Groulxa i »Na rastanku nitko nije mahnuo« (1964) Dona Owena. God. 1958—60. NFB je proizveo čuvenu tv-seriju »Candid Eye« u stilu direktnog filma (redatelji W. Koenig, Roman Kroitor i Terence Macartney-Filgate).

Kan. vlada pomaže film. industriju i na dr. načine. God. 1967. osnovano je udruženje Canadian Film Corporation s fondom od 10 milijuna dolara da potiče snimanje umjetnički vrijednih igr. filmova, što je i urodilo plodom. Međutim, kako je distributerska mreža i dalje u rukama privatnih udruženja koja su vezana uz am. kapital, dolazi do paradoksa da se filmovi financirani od kan. vlade iznimno rijetko prikazuju u elitnim kinematografima, koji su u rukama tvrtki ugovorno vezanih s distributerima obveznim prikazivati uglavnom hollywoodske filmove. Da bi pomogla nacionalnoj proizvodnji igr. filma, vlada je nedavno pružila posebne porezne olakšice onima koji ulože novac u snimanje domaćeg filma. Tako je 1978—81. proizvedeno više od 100 igr. filmova, ali uglavnom prema na brzinu pisanim scenarijima i s isključivo komerc. ciljevima; rezultat je bio porazan: 90% tih filmova uopće nije, zbog slabe kvalitete, ušlo u distribuciju.

Uz već spomenutog D. Owena (»Erniejeva igra«, 1967), osobito se ističe još 5 redatelja engl. izraza: Allan King (»Warrendale«, 1967), Donald Shebib (»Niz cestu«, 1970), William Fruet (»Vjenčanje u bijelom«, 1972), Eric Till (»Bilješke obožavatelja«, 1972) i Silvio Nariz-zano (»Zašto da ubijemo učitelja?«, 1976). Spomenuti valja još i Paula Almonda, Waltera Baczynskog, Phillipa Borsosa, Johna Carrolla, Petera Cartera, Lionela Chetwynda, Jacka Darcusa, Martina Defalcoa, Harveyja Harta, Barrieja MacLeana, Francisa Mankiewicza, Robina Phillipsa, Alvina Rakoffa, Ivana Reitmana, Morrieja Ruvinskog, Thomasa Shandela i Kristin Weingartner; u posljednje vrijeme vrlo je uspješan redatelj filmova strave David Cronenberg (»Moć razaranja«, 1981). Većina filmova tih redatelja ne uspijeva se ipak plasirati na am. tržište; izuzetak u tome bio je »Duddy visoko leti« (1974) Teda Kotcheffa, koji uglavnom djeluje u Hollywoodu, kao i više dr. Kanađana (npr. Edward Dmytryk, Mark Robson, Sidney J. Furie, Norman Jewison, Arthur Hiller, Bob Clark, Darryl Duke i George Kaczender).

Zahvaljujući snažnoj društv. angažiranosti i isticanju nacionalnog identiteta, proizvodnja filmova na franc. jeziku u provinciji Québec konstantno pokazuje izuzetne umj. ambicije. Zanimljivo je da je prvi quebecki igr. film »Otac Chopin« (1943) režirao veteran ruskoga nij. filma Fedor Ozep. Prvim »istinskim quebečkim filmom« smatra se »Čovjek i njegov grijeh« (1948) Paula Guryja, prema romanu C.-H. Grignona, na temu Romea i Julije; dalji njegov film »Seoski župnik« (1949) bressonovski je portret seoskog svećenika i njegova odnosa prema omladini.

Među quebeckim autorima najznačajniji je svakako Claude Jutra, prvenstveno po djelima »Sve u svemu« (1963), ključnome kan. filmu uopće, i »Moj ujak Antoine« (1970), kojim je polučio i svjetski uspjeh. Slijedi Pierre Perrault, rodonačelnik filma istine u kan. filmu, posebno uspješno primijenjenog u dugometr. dokumentarcu »Za nastavak svijeta« (1963, suredatelj sa M. Braultom). Michel Brault (i vrstan snimatelj) surađivao je i sa Jutraom, a kao samostalan redatelj osobito se istaknuo igr. filmom »Između mora i slatke vode« (1967) i dokum. filmom »Redovi« (1974). Gilles Carle značajan je po primjeni postupaka direktnog filma u igr. filmovima (»Prostitutka ili svetica«, 1972). Jean-Pierre Lefebvre istaknuo se osobito »Posljednjim zarukama« (1973), u kojima krajnje analitički prikazuje posljednje dane staroga bračnog para. Spomenuti valja i Denysa Arcanda, Michela Audyja, Mauricea Balbuliana, Jeana Beaudina, Fernanda Bélangera, Claudea Bérubéa, Jeana Bissonettea, Rogera Cardinala, Alaina Chartranda, Guyja Côtéa, Marca Daiglea, Mireille i Fernanda Dansereaua, Andréa Forciera, Jacquesa Gagnéa, Raymonda Garceaua, Jacquesa Godbouta, Denysa Hérouxa, Jean-Claudea Labrecquea, Jeana Lorda, Jean-Guyja Noëla, Anne-Claire Poirier, Brigitte Sauriol, Yvesa Simoneaua i Jean-Claudea Tramonta. Na polju dokum. filma ističu se još Jacques Leduc i Frank Vitale.

Na području film. eksperimentiranja u Kanadi je uopće najznačajniji Michael Snow (»Središnja oblast«, 1975), dok se od novijih autora anim. filma ističu Jacques Drouin, Sidney Goldsmith, Ryan Larkin, Caroline Leaf, Grant Munro, Kaj Pindall i Ron Tunis.

Od kan. glumaca, međunar. renome stjecali su uglavnom oni iz quebečkih filmova, tako Geneviève Bujold, Denise Filiatrault, Andrée Lachapelle, Micheline Lanctot (i redateljica), Carole Laure (snima i u Francuskoj), Monique Mercure, Andrée Pelletier, Francine Racette i Marie Tifo, te Alexandra Stewart, koja je popularnost stekla prvenstveno u Francuskoj, Mimsy Farmer svoju je karijeru izgradila u Italiji, dok se u okvirima anglofonske kinematografije donekle ističe tek Len Cariou (ako izuzmemo brojne kan. glumce koji su djelovali ili djeluju u SAD, npr. Waltera Pidgeona, Raymonda Masseyja, Glenna Forda, Johna Irelanda, Raymonda Burra, Lornea Greenea, Christophera Plummera, Johna Vernona, Donalda Sutherlanda, Michaela Sarrazina, Colleen Dewhurst, Barbaru Parkins, Susan Clark, Margot Kidder i dr.).

I pored (uglavnom festivalskih) uspjeha quebečkih filmova i financ. potpore koju kinematografiji pruža država, osnovna je vrijednost kan. filmske proizvodnje u dokum. i anim. filmovima NFB-a, što se ponajbolje potvrđuje na festivalima tih film. rodova u Ottawi svake druge godine; po svome dometu, ta je smotra značajnija od festivalâ komerc. filma u Torontu i Montrealu; postoji i festival filmova za mlade u Vancouveru. Od više kinotečnih ustanova najznačajnije su (i članice → FIAF-a) National Film, Television and Sound Archives u Ottawi i La Cinémathèque Québécoise u Montrealu. Među brojnim film. časopisima ističu se »Sequences« i »Take One«. Potkraj 70-ih godina u Kanadi je bilo 1094 kinematografa (uključujući i one tipa drive-in); taj je broj u neprestanom postupnom opadanju.

LIT.: G. Marsolais, Le cinéma canadien, Montréal 1968; P. Morris (urednik), Canadian Feature Films, Part I (1913—1940), Ottawa 1970; E. Beattie, A Handbook of Canadian Film, Toronto 1973; L. Chenier (urednica), Film Canadiana: The Canadian Film Institute Yearbook of Canadian Cinema, 1972—1973, Ottawa 1973; R. Fulford, Marshall Delaney at the Movies, Toronto 1974; L. Valenzuela/P. Handling/M. Collins, Film Canadiana, Ottawa 1974; L. Bonneville, Le cinéma québécois par ceux qui le font, Montréal/Paris 1979; C. Browne, Motion Picture in British Columbia, 1898—1940, Victoria 1979; M. Houlé/A. Julier, Dictionnaire du cinéma qiébecois, Montréal/Paris 1980; J. E. Page (urednik), Seeing Canada: Films for Canadian Studies, Montreal 1980; D. B. Jones, Movies and Memoranda: An Interpretative History of the National Film Board of Canada, Ottawa 1981; Y. Lamonde/F.-P. Hébert, Le cinéma au Québec: Essai de statistique historique (1896 à nos jours), Québec 1981; P. Thompson (urednica), Canadian Film Digest. 1982 Yearbook, Toronto 1982.