CASSAVETES, John

CASSAVETES, John, am. filmski i tv-glumac, film. redatelj i scenarist (New York, 9. XII 1929 — Los Angeles, 4. II 1989). Sin grč. imigranta; već se u srednjoj školi zanima za glumu, pa napušta studij medicine i pohađa Američku akademiju dramskih umjetnosti (AADA). Na filmu debitira malom ulogom u melodrami Taksi (G. Ratoff, 1952); poslije se afirmira ulogama nervoznih delinkvenata u tv-dramama, što mu donosi slične uloge i u Hollywoodu, npr. u filmovima Noć nosi užas (A. L. Stone, 1955) i Zločin na ulicama (D. Siegel, 1956). Tu glum. fazu C. završava nakon naslovne uloge u tv-seriji Johnny Staccato (kojoj i režira pojedine epizode), želeći se otad predstaviti kao potpuni autor, smatrajući glumu tek sredstvom za život i za omogućavanje nezavisnoga umj. rada. Prihodima od te uloge snima za 40 000 dolara na vrpci od 16 mm film Sjenke (Shadows), dovršen 1959, a pripremljen za distribuciju 1961. S provizornim sinopsisom umjesto scenarija, Sjenke su temeljni film am. nezavisne produkcije tog razdoblja, dosljedan pokušaj dramaturških, glum. i red. antihollywoodskih inovacija; serija isječaka iz života crnačke obitelji koja pokušava prevladati rasističke stavove vlastite sredine, film je i panorama ondašnjeg New Yorka, kojoj živost i svježinu daje slobodna, improvizirana gluma. Nakon uspjeha filma, C. odlazi u Hollywood; najprije režira neuspjeli Zakašnjeli blues (Too Late Blues, 1961), u biti komerc. verziju Sjenki, a onda i dirljivi film Dijete čeka (A Child is Waiting, 1963), o defektnoj djeci; u njima bez uspjeha pokušava prilagoditi red. i proizvodnu metodu Sjenki čvrstome hollywoodskom sistemu. Potom se vraća glum. profesiji i 60-ih godina interpretira neurotične, podvojene likove, osobito dojmljivo u filmovima Ubojice (D. Siegel, 1964), Dvanaest žigosanih (R. Aldrich, 1967) i Rosemaryna beba (R. Polanski, 1968). Na vrhuncu glum. karijere, i dalje se odlučno opredjeljuje za poziv redatelja-scenarista, na što ga ohrabruju i pohvale njegovu narednome, nezavisno produciranom filmu Lica (Faces, 1968), realist. prikazu bračne krize, u kojem dominiraju dijalozi. U toku 70-ih godina on je autor pet cjelovečernjih filmova koje karakterizira prepoznatljiv svjetonazor i red. postupak, uglavnom razrada principa iniciranih u Sjenkama i Licima, no ovaj put s dodatkom boje i često s vrpcom od 35 mm. Rezultat je najčešće neskladan spoj autentičnih ambijenata i događaja, pomicanja kamere kojima nastoji deziluzionirati prizor i nekontroliranih glum. improvizacija, što podsjeća na kaz. postupak; uzrokom tome je preveliko povjerenje u glumce te činjenica da najčešće angažira interprete sa sličnom glum. manirom (npr. svoju suprugu Genu Rowlands te Petera Falka i Bena Gazzaru). Očit sudar ponašanja glumaca s efektnošću ambijenta (najuočljiviji u Licima) razbija inače zanimljivu konstrukciju Muževa (Husbands, 1970, i glumi), priče o četverodnevnom »lumpanju« trojice prijatelja. C. taj nedostatak pokušava prevladati unošenjem elemenata melodrame i komedije u filmu Minnie i Moskowitz (Minnie and Moskowitz, 1971) te u precizno uobličenom scenariju za Ženu pod utjecajem (A Woman under the Influence, 1974), o bračnoj krizi u kojoj se junakinja nađe na rubu ludila. Tek u gangsterskom filmu Gloria (1980), C. se pokušava pomiriti s hollywoodskom koncepcijom narativnog filma.

Ostali važniji filmovi (kao glumac): Rub grada (M. Ritt, 1957); Osedlaj vjetar (R. Parrish, 1958); Djevičanski otok (P. Jackson, 1958); Dvije minute panike (L. Peerce, 1976); Mikey i Nicky (E. May, 1976); Furija (B. De Palma, 1978); Zašto ste me osudili na život? (J. Badham, 1981); Oluja (P. Mazursky, 1982).

Ostali filmovi (kao redatelj): Ubojstvo kineskog kladioca (Killing of Chinese Bookie, 1976); Premijera (Opening Night, 1978, i glumi); Ljubavna strujanja (Love Streams, 1984).

LIT.: B. Henstell, John Cassavetes, Peter Falk, Washington 1972; D. Jacobs, Hollywood Renaissance, South Brunswick/New York/London 1977; J. Monaco, American Film Now: The People, the Power, the Money, the Movies, New York/London/Scarborough, 1979.