BURTON, Richard

BURTON, Richard (pr. ime R. Walter Jenkins), brit. filmski i kazališni glumac (Pontrhyd-y-fen, 10. XI 1925 — Ženeva, 5. VIII 1984). Dvanaesto dijete siromašne rudarske obitelji iz Walesa. Stipendiju za studij u Oxfordu dobiva zahvaljujući zalaganju ravnatelja mjesne škole; da bi mu se odužio, uzima njegovo prezime. Kao kaz. glumac okušao se već prije studija, u Liverpoolu 1943. Od 1944. do 1947. služi u brit. ratnom zrakoplovstvu (RAF). Na filmu debitira 1948. u djelu svoga protektora E. Williamsa Dolwynovi posljednji dani. Iduće godine postiže velik uspjeh u kazalištu (Gospođa nije za lomaču Ch. Fryea), najprije u Londonu, a potom i na Broadwayu. God. 1952. debitira u Hollywoodu, u Rođakinji Raheli H. Kostera, a 1953, za trogodišnjeg angažmana u londonskom kazalištu Old Vic, kritika ga nakon uloge Hamleta proglašava najperspektivnijim tumačem Shakespeareovih likova. Od tada sve traženiji, izmjenično nastupa u kazalištu i (sve više) na filmu — u Vel. Britaniji i SAD. Njegove bitne odlike iskazane u Hamletu — temperament, zanos, izvanredna dikcija (što se sve pripisuje i njegovu waleskom podrijetlu), te muževna vanjština i energija — za redatelje su podloga većine njegovih daljnjih film. uloga. B. tumači ili likove pune patosa, npr. u pov. filmovima Tunika (H. Koster, 1953) i Aleksandar Veliki (R. Rossen, 1956), ili ogorčene i neprilagođene ličnosti, npr. oficira kojega izdaje pretpostavljeni u Gorkoj pobjedi (N. Ray, 1957) i → mladoga gnjevnog čovjeka u filmu Osvrni se gnjevno (T. Richardson, 1959), ulogu kojom začinje i novi stil glume u brit. filmu (nastavljaju ga, npr., A. Finney i R. Harris). Vrhunskom zvijezdom postaje tek nakon uloge Marka Antonija u Kleopatri (J. L. Mankiewicz, 1963). Proturječnost njegova poziva karakternoga glumca i zahtjeva statusa zvijezde postaje od tada očita, to više što je potencirana burnim brakom s → Elizabeth Taylor; polariziranost njegovih film. likova postaje još veća: tumači ili deziluzionirane, neurotične, nesređene osobe — npr. odbačenog svećenika u Noći iguane (J. Huston, 1964), supruga u razorenom braku u Tko se boji Virginije Woolf? (M. Nichols, 1966) i očajnika u Komedijašima (P. Glenville, 1967), ili pak staložene pov. ličnosti, uvjerene u svoju misiju — npr. biskupa Becketa u Becketu (P. Glenville, 1964), Trockoga u Umorstvu Trockoga (J. Losey, 1972) i maršala Tita u Sutjesci (S. Delić, 1973). Oslabjela zdravlja, potkraj 70-ih godina nastupa nešto rjeđe u tzv. velikim projektima, a i gubi na popularnosti. B. je šest puta bio predlagan za Oscara. Redatelj je filma Doktor Faust (Doctor Faustus, 1966, zajedno sa N. Coghillom). Nastupio je u više od 50 filmova. God. 1965. objavio je roman Božična priča (A Christmas Story).

Ostale važnije uloge: Pustinjski štakori (R. Wise, 1953); Kiše Ranchipura (J. Negulesco, 1955); Princ glumac (Ph. Dunne, 1955); Najduži dan (K. Annakin, B. Wicki i A. Marton, 1962); »Vip« (A. Asquith, 1963); Što je novo, mačkice? (C. Donner, 1965); Ljubav na pijesku (V. Minnelli, 1965); Špijun koji je došao iz hladnoće (M. Ritt, 1966); Ukroćena goropadnica (F. Zeffirelli, 1967); Bum! (J. Losey, 1968); Candy (Ch. Marquand, 1968); Orlovsko gnijezdo (B. G. Hutton, 1969); Ana od tisuću dana (Ch. Jarrott, 1969); Stubište (S. Donen, 1969); Hammersmith je pobjegao (P. Ustinov, 1972); Plavobradi (E. Dmytryk, 1972); Dva koraka izvan braka (A. Bridges, 1974); Putovanje (V. De Sica, 1974); Šerif iz klana (T. Young, 1974); Egzorcist II: heretik (J. Boorman, 1977); Equus — slijepi konj (S. Lumet, 1977); Dodir meduze (J. Gold, 1978); Narednik Steiner (A. V. McLaglen, 1979); Dvoje (J. Dassin, 1981); Wagner (T. Palmer, 1982).

LIT.: R. Waterbury, Richard Burton, London/New York 1965; J. Cottrell/F. Cashin, Richard Burton: Very Close Up, New Jersey/London 1971; L. Davis, Richard and Elizabeth, New York 1977; P. Ferris, Richard Burton, New York/London 1981.