LZMK

Filmska enciklopedija

ZINNEMANN, Fred Filmska traka traži dalje ...

ZINNEMANN, Fred, am. redatelj austrijsko-žid. podrijetla (Beč, 29. IV 1907). Pohađao pravni fakultet i konzervatorij u Beču, a 1928/29. École Technique de Photographie et de Cinématographie u Parizu. U 20-im godinama asistent je snimatelja u eksperimentalnim (npr. Marš strojeva, 1928, E. Deslawa) i dokum. filmovima (npr. Ljudi u nedjelju, 1929, R. Siodmaka i E. G. Ulmera), potom odlazi u SAD. God. 1929. sa R. J. Flahertyjem u SSSR-u otpočinje dokum. film o sibirskim nomadima (nedovršen), a po povratku je asistent redatelja i redatelj kratkometr. filmova u Hollywoodu (kompanija MGM /gdje ostaje do 1948/, potom razne tvrtke); ističu se dijelovi serije Zločin se ne isplati, te posebno dokum. film Da bi majke mogle preživjeti (That Mothers Might Live, 1938), za koji je nagrađen Oscarom.

Dokumentarističko iskustvo vrlo je značajno za njegov cjelokupan dalji rad. U takvom je stilu i njegov red. debi na igr. filmu: Mreže (Redes, 1936, sa E. Gómezom Murielom) snimljene u Meksiku. Nakon prvih nezapaženih hollywoodskih projekata, poznat postaje filmom Sedmi križ (The Seventh Cross, 1944) po romanu A. Seghers, o bijegu skupine logoraša iz faš. logora. Već u tom djelu Z. načinje temu nasilja i usamljenosti čovjeka u borbi protiv institucionaliziranog Zla, karakterističnu za svoj opus. Nastavlja je filmovima Djeca Evrope (The Search/Die Gezeichneten, 1948, u Švicarskoj), o djeci napuštenoj nakon II svj. rata, Nasilje (Act of Violence, 1948), thrillerom s motivom osvete (ratnog invalida izdajici iz logora), Ljudi (The Men, 1950), o ratnom invalidu (M. Brando) u konfliktu sa sâmim sobom i s okolicom, te Teresa (1951), o bijedi prvih poratnih godina u Evropi (dijelom i pod utjecajem tal. → neorealizma). Slijedi klas. vestern Točno u podne (High Noon, 1952, nominacija za Oscar za najbolji film i režiju) sa G. Cooperom u gl. ulozi, građen na osnovama evr. tradicije klas. tragedije, dosljedno ostvarenog načela jedinstva mjesta, vremena i radnje, djelo koje se i tematski i dramaturški smatra jednim od modela žanra, što ga Z. — služeći se vrlo reduciranim izražajnim sredstvima (muz. lajtmotiv D. Tiomkina pojačava koherenciju izlaganja) i promišljenom montažom — uzdiže do univerzalne vrijednosti; budući da prikazuje usamljenost pojedinca vođenog dubokom etičnošću (i ravnodušnošću okoline), film posredno svjedoči o moralnim krizama am. društva u doba makartizma. Za idući film, sugestivnu (iako »ublaženu«) ekranizaciju romana J. Jonesa Odavde do vječnosti (From Here to Eternity, 1953), nagrađen je Oscarom za najbolji film i režiju. Nakon osrednjeg prijema musicala Oklahoma! (1955) prema R. Rodgersu i O. Hammersteinu, Z. se vraća problemski ambicioznijim sadržajima. Šešir pun kiše (A Hatful of Rain, 1957), prema kaz. komadu M. V. Gazza, bavi se narkomanijom, Priča o opatici (The Nun’s Story, 1959, nominacija za Oscar za najbolji film i režiju) studija je čovjekova podvrgavanja vjeri i njenim institucijama, a Lutalice (The Sundowners, 1960, nominacija za Oscar za najbolji film i režiju) lirska kronika obitelji koja od posla do posla luta austral. prostranstvima. Sljedeći projekti povratak su ratnoj i polit. tematici: I dođe dan osvete (Behold a Pale Horse, 1964), prema romanu E. Pressburgera, potcijenjena je priča o sudionicima španj. građanskog rata, osuda frankizma; adaptacijom romana R. Bolta (dijelom u obliku sudske drame) Čovjek za sva vremena (A Man for All Seasons, 1966), o kušnjama Th. Morea, ponovno osvaja Oscar za najbolji film i režiju kao i nagradu Britanske filmske akademije; Šakal (The Day of the Jackal, 1972), prema romanu F. Forsytha, jedan je od najboljih akcionih polit-thrillera; Julia (1977), s radnjom u Berlinu u doba nacizma, adaptacija je memoara L. Hellman. Režirao je (do 1982) 22 igr. filma; započeo je film Starac i more (1957), koji je dovršio i potpisao J. Sturges.

Z. je u am. film unio evr. problematiku opterećenosti poviješću, politikom i ratom. U prvoj fazi sklon unošenju dokumentarističkih komponenti u igr. filmove, od svoga prijelomnog djela Točno u podne ustraje na montažnoj preciznosti, proračunatosti ritma i tempa, ponekad s velikim naporom prema diskretnoj, samozatajnoj režiji, što je uzrokovalo ocjenu dijela (autorske) kritike da je njegov opus »stilski bezličan«. Ipak, svojim se najboljim djelima svrstao među vrhunske am. redatelje poratnog razdoblja (uz J. Hustona, G. Stevensa, B. Wildera i W. Wylera).

Ostali važniji igr. filmovi: Oči u noći (Eyes in the Night, 1942); Sudionik na svadbi (The Member of the Wedding, 1953); Pet rujanskih dana (Five Days in September, 1982).

LIT.: R. Griffith, Fred Zinnemann, New York 1958; G. Phillips, The Movie Makers: Artists in an Industry, Chicago 1973; C. Foreman, High Noon, New York 1971.

V. Maj.


Citiranje:
ZINNEMANN, Fred. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 22.1.2022. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=5666>.

kratice i simboli