VORKAPICH, Slavko

VORKAPICH, Slavko (pr. ime S. Vorkapić), jugoslavensko-am. redatelj, montažer, stručnjak za spec. efekte, pedagog i teoretičar filma (Dobrinjci, 17. III 1894 — Mijas, 20. X 1976). Studirao slikarstvo u Beogradu, Budimpešti i Parizu. God. 1920. iselio je u SAD; 1921. nastanio se u Hollywoodu i posvetio filmu (npr. kao scenogr. suradnik u Zatočeniku Zende, 1922, R. Ingrama). Nakon nekoliko glum. nastupa, sa R. Floreyjem je korežirao jedan od ranih am. avangardnih pokušaja Život i smrt hollywoodskog statista br. 9413 (The Life and Death of 9413 — a Hollywood Extra, 1927/28), kratku ekspresionističku satiru rađenu djelomično s pomoću silueta od papira, a dijelom sa živim glumcima (Voya George /pr. ime Voja Đorđević/). Ostvario je i 2 eksperimenta u kojima pokret u slici i muz. pratnja grade arabeske harmonijskoga i kontrapunktalnog reda (Fingalova pećina — Fingal’s Cave, 1940 /sa J. Hoffmanom/, na muziku F. Mendelssohna-Bartholdyja, i Šuma šumori — Forest Murmurs, 1941, na muziku R. Wagnera), kao i nekoliko dokum. filmova (npr. Redov Smith iz SAD — Private Smith of the USA, 1943, iz serije Ovo je Amerika /od 1941/). U Jugoslaviji je realizirao svoj jedini cjelovečernji igr. film Hanka (1955) prema istoimenoj noveli I. Samokovlije (i koscenarist s autorom). Osobito je poznat po tzv. stvaralačkoj montaži te spec. efektima u pojedinim filmovima dr. redateljâ (npr. Manhattanska melodrama, 1934, i Marija Antoaneta, 1938, W. S. Van Dykea; David Copperfield, 1935, G. Cukora; Bijeli jorgovan, 1937, R. Z. Leonarda; Dobra zemlja, 1937, S. Franklina; Pokusni pilot, 1938, i Ivana Orleanska, 1948, V. Fleminga; Tri ratna druga, 1938, F. Borzagea; Grad dječakâ, 1938, N. Tauroga; Konfekcijski anđeo, 1938, H. C. Pottera; Idiotovo zadovoljstvo, 1939, C. Browna; Gospodin Smith ide u Washington, 1939, F. Capre; Howardovi iz Virginije, 1940, F. Lloyda). Predavao je o filmu u Američkom udruženju snimatelja (od 1930), na sveučilištu Southern California, gdje je bio i voditelj Filmskog odjela (1949-51), u newyorškom Muzeju moderne umjetnosti (1938. i 1965) te na beogradskoj Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju (1951-53. i 1969). Objavio je izvjestan broj ogleda i studija iz teorije filma, no nikad nije sistematski izložio svoja učenja o mediju u obliku knjige; o njegovim teorijama zna se uglavnom na temelju bilježaka slušalaca usmenih predavanja (B. Kevles: Slavko Vorkapić o filmu kao vizualnom jeziku i umjetničkoj formi, 1965). Film shvaća kao autohtoni medij, a njegovu specifičnost tumači sa stajališta psihologije percepcije (oslanjajući se osobito o učenja geštaltista K. Koffke, W. Köhlera i J. Gibsona), videći u njemu dinamičko-plastički vizualni potencijal nezavisan o kazalištu, književnosti ili slikarstvu, iako se često koristi kao ekstenzija tih i drugih umj. medija; film je vizualno komponiranje u vremenu što oslobađa djeliće vidljive dinamičke energije iz prizora stvarnosti i daje im dublje značenje »združivanjem elemenata s vizulno-dinamičkim smislom koje stvaralačka montaža povezuje u nove, žive celine« (Film kao stvaralačko sredstvo — Two Aspects of the Motion Pictures: Recording and Creative, 1949 /novo izdanje pod naslovom Ka pravom filmu — Toward True Cinema/). Izvor umj. forme krije se u mogućnostima medija da izazove širok raspon implicitnih muskularnih reakcija: kinestetičnost (→ kinestezija), organizaciju stvarnih pokreta u vizualnu melodiju kretanja na ekranu Ples i film — Dance and Film, 1968). Posebno je obrađivao probleme vizualnih vrijednosti filma (Strah od ljudske govorljivosti, 1952), primjene geštaltističke psihologije na film. izražajna sredstva (Beleške o filmskom zanatu, 1958) i zablude nekih Ejzenštejnovih shvaćanja (Kritika teorije intelektualnog filma, 1959).