VISCONTI, Luchino

VISCONTI, Luchino, tal. redatelj i scenarist (Milano, 2. XI 1906 — Rim, 17. III 1976). Podrijetlom iz aristokratske milanske obitelji di Modrone, proveo je mladost punu kriza i mističnih opredjeljivanja. Za služenja voj. roka zainteresirao se za konjogojstvo i time se bavio 5 godina. U 30. godini odlazi u Francusku, gdje se uključuje u umj. krugove (bira prvo film, pa kazalište, opet film, da bi se do kraja života bavio usporedno s oba medija); u Parizu stupa u dodir s franc. Narodnom frontom i španj. dobrovoljcima, te asistira J. Renoiru u filmovima Na dnu (1936), Izlet (1936-40, nedovršen) i Tosca (1940). Po povratku u Italiju sudjeluje u preusmjeravanju film. časopisa »Cinema«, oko kojeg se okupljaju lijevo orijentirani intelektualci i sineasti (kasnije neorealisti). Poč. 40-ih godina želi ekranizirati jednu novelu G. Verge, ali projekt ne dopušta cenzura. Debitira talijaniziranom ekranizacijom krim. romana am. pisca J. Caina Poštar uvijek zvoni dvaput — Opsesija/Demonski ljubavnici (Ossessione, 1942), na čijim je dijalozima bez potpisa surađivao i A. Moravia; ta priča s radnjom u sumornoj atmosferi (snimatelj A. Tonti) tal. provincije, sa — za ono doba — neuobičajenim protagonistima, deziluzioniranom i zapuštenom suprugom (C. Calamai) i melankoličnim lutalicom (M. Girotti) koji ubijaju njenog supruga, zapravo anticipira tal. → neorealizam, koji se tada već idejno začinje u tekstovima časopisa → »Cinema«, a svojom naturalističnošću ujedno raskida sa »službenom«, eskapističkom faš. kinematografijom → bijelih telefona. Djelujući poput šoka na tal. inteligenciju, u komerc. distribuciji pojavio se — nemilosrdno »izrezan« od cenzure — tek 1943. Nakon pada faš. režima, oslobođenja dijela Italije i iskrcavanja Amerikanaca Viscontija su uhapsili Nijemci. God. 1945. jedan je od suredatelja dugometražnog dokum. filma Dani slave (Giorni di gloria) o tal. pokretu otpora. U prvo vrijeme nakon rata posvećuje se kazalištu; postavlja mahom komade suvremenih dramatičara (Cocteau, Sartre, Achard, Anouilh, Williams) koji su čak smatrani skandaloznima, unoseći u svoju režiju mnogo inovacija i tako anticipirajući kasniji tzv. moderni teatar. Filmu se vraća 1948. realizirajući slobodnu, osuvremenjenu obradbu romana G. Verge Porodica Malavoglia — Zemlja drhti (La terra trema), zamišljenu kao dio trilogije (ostala 2, o rudarima i seljacima, zbog komerc. neuspjeha prvoga nisu ni snimljena); to djelo o životu eksploatiranih ribara sa Sicilije, na kraju prinuđenih na migracije k bogatijem tal. Sjeveru, s fabulom »u drugom planu«, djelujući kao niz »isječaka iz života« (a opet vrlo kompaktne strukture), realizirano s naturščicima, jedan je od modela poetike neorealizma (snimatelj Aldo G. R.). Nakon duljeg razdoblja kaz. djelatnosti, 1951. realizira Najljepšu (Bellissima), sociološko-psihol. studiju i karakterâ i društv. prilikâ (kako je sâm govorio, »priču o krizi«), sa A. Magnani u gl. ulozi siromašne žene i majke, koja svoju djevojčicu želi plasirati na film. Inspiriran novelom C. Boita, režira Senso (1954), fresku zbivanja i snažnih emocija iz doba tal. Risorgimenta, djelo koje zauzima posebno mjesto u povijesti tal. i evr. filma; u njemu dolazi do izražaja Viscontijev teško nadmašivi smisao za rekonstrukciju prošlosti (scenograf O. Scotti, snimatelji Aldo G. R. i R. Krasker) — u njezinoj pojavnosti (kostimografija, scenografija, boja /njegov prvi kolor-film/), ali i u shvaćanju običajâ, konvencijâ i mentalitetâ (njime V. izlazi iz neorealist. ozračja). Po stilu ovaj film predstavlja možda najjasniji obrazac viscontinijanske film. estetike, zapravo povratak romant. realizmu i nekim lit. valerima, uočljivima u stihovima H. Heinea i u glazbi A. Brucknera (VII simfonija). Nastavši u doba kada je postalo jasno da krizu neorealizma nije moguće prevladati, početak je Viscontijeve preorijentacije na evokacije prošlosti odn. ekranizacije knjiž. djelâ. Nakon ponovnog razdoblja rada u kazalištu (opere), ekranizira djelo Dostojevskoga Bijele noći (Le notte bianche, 1957), sa M. Schell i M. Mastroiannijem u gl. ulogama, film tek djelomično u najboljoj viscontinijanskoj tradiciji, ipak nagrađen specijalnom nagradom žirija u Veneciji (prethodni film Senso ondje nije nagrađivan, iako ga je većina kritike smatrala te godine najboljim u konkurenciji). God. 1960. stvara svoje posljednje djelo iz života proletarijata Rocco i njegova braća (Rocco e i suoi fratelli /specijalna nagrada žirija u Veneciji, Nastri d’Argento za režiju i scenarij/), ujedinjujući u njemu elemente Vergina verizma sa složenošću Idiota Dostojevskoga, Pogleda s mosta A. Millera i Josipa i njegove braće Th. Manna; za tu priču o južnjačkoj obitelji (majka i 4 sina) koja dolazi u Milano (tako je svojevrsni nastavak filma Zemlja drhti), njezinu prilagođavanju velikom gradu, te njihovim pojedinačnim dramama i životima koji idu različitim tokovima, karakterističan je stanoviti melodramski naboj (kod Viscontija vrlo funkcionalan), no etika filma ukazuje da je V. ostao duhovno vezan uz neorealizam i njegovu lijevu ideologiju (ipak, ta je veza prije svega moralistička, a manje utilitarna). Lavirajući neprekidno između filma i kazališta, V. je prenosio utjecaje iz jednog medija u drugi (brojni kritičari smatrali su da je utjecaj teatra na njegov film. rad negativan); takve su se diskusije ponajviše vodile u svezi s njegovim filmom Gepard (Il gattopardo, 1963, Zlatna palma /ex aequo/ u Cannesu) prema istoimenom romanu G. Tomasija di Lampedusa, gdje se — po kritici — ponajviše osjeća kaz. prosede režije, taj njegov »scenični« prostor ispunjen romant. likovima tal. plemstva u odumiranju (nastavljajući se tematski na Senso). Gl. junak, stari aristokrat (B. Lancaster), vidi propadanje, degradaciju morala i sve dr. »simptome« nestajanja svoje klase s pov. scene, i nije to u stanju zaustaviti; otuda njegov lik posjeduje tragički naboj, koji mu omogućuje da u takvoj sredini bude izuzetan, posljednji nosilac »stare slave« (sve Viscontijeve ekranizacije knjiž. djelâ svoj uspjeh zahvaljuju i njegovim vrsnim koscenaristima: G. Bassaniju, V. Pratoliniju, S. Cecchi D’Amico, E. Medioliju, P. Festi Campanileu i dr.). Slijedi izuzetno cijenjeni film Drage zvijezde Velikog medvjeda (Vaghe stelle dell’Orsa, 1965, Zlatni lav u Veneciji) u kojem se približava svom vremenu kroz priču prigušene dramatike o bogatoj građanskoj obitelji (prikaz obitelji njegova je vrlo česta tema), u kojoj su svi odnosi razrovani, čak degenerirani (incest); freudistička raščlamba (odnosa brata i sestre prema majci, želje za osvetom, nezadovoljenih težnja i strasti) filmu daje izuzetnu slojevitost i dubinu (po kritici, zapažaju se utjecaji od Sofokla, preko Prousta, Th. Manna i D’Annunzija, do Williamsa i O’Neilla). Ekranizacija romana M. Camusa Stranac (Lo straniero, 1967) nije imala većeg odjeka; kao da je bila predah pred znatno spektakularnijim projektom, kojim se V. vratio obiteljskoj tematici. Sumrak bogova (La caduta degli dei, 1969, Nastri d’Argento za režiju) dramatična je, široka freska o faš. Njemačkoj, u kojoj se — u gotovo »baroknom« bogatstvu — javlja čitav viscontinijanski pogled na svijet i umjetnost filma; ujedno, to je nemilosrdna raščlamba (dijelom i iz freudističke perspektive: incest, pederastija, Edipov kompleks, ljubomora, mržnja, izdaja) obitelji industrijalaca (aluzija na Kruppove) koja svojim bogatstvom stoji uz sâme vrhove faš. vlasti, što znači da politika upravlja sudbinama ljudi koji joj pripadaju, u kojoj V. ne zazire ni od pov. evokacijâ (sekvenca tzv. Noći noževa), kao i njegov obračun s faš. ideologijom (čiji fenomen u to vrijeme ponovno postaje sve prisutniji). Slijedi Smrt u Veneciji (Morte a Venezia, 1971, Nastri d’Argento za režiju) po romanu Th. Manna (vrlo značajnog za Viscontijev film. opus), djelo koje impresionira likovnošću (snimatelj P. De Santis) i sugestivno ostvarenom atmosferom Venecije zaražene kolerom od koje umire i gl. junak (D. Bogarde), pisac koji kao svoje »zbogom životu« doživljuje sentimentalno nagnuće prema prelijepom dječaku, meditativna ispovijed čovjeka na kraju života, svih nada i očekivanja, kojemu ovaj zadnji »bljesak«, nevini dječak koji ga i ne zapaža, olakšava smrt. Povratak »njemačkoj tematici« predstavlja film i tv-serija Ludwig (1973), biografija kontroverznoga, nesretnoga bavarskog kralja Ludwiga II (H. Berger, Viscontijevo otkriće i proteže) koji pomračena uma vrši samoubojstvo utapljanjem, za Viscontija poseban izazov: prilika da govori o samotaru pogođenom bolešću, s izuzetnim smislom za lijepo, koji troši drž. novac gradeći čudesne dvorce, o njegovoj jedinoj i nesretnoj ljubavi (R. Schneider), obogaćujući sve to izuzetno nadahnutom scenografijom (M. Chiari) koja je vjerna kopija ludwigovskih interijera (samo se dijelom snimalo na licu mjesta). Zatvoreni obiteljski krug (Gruppo di famiglia in un interno, 1975, Nastri d’Argento za najbolji film i režiju) donosi život dobrostojeće suvremene građanske obitelji, s gl. junakom (B. Lancaster) koji je promatrač njihovih života. Svoj posljednji film Uljez (L’innocente, 1976) prema D’Annunziju, još jedan prikaz rasapa aristokracije, čija se degenerativna komponenta očituje u posvemašnjoj emocionalnoj praznini i destruktivnosti gl. lika (G. Giannini), snima već bolestan; umire pri kraju realizacije, koju dovršava montažer R. Mastroianni.

I njegov nećak Eriprando Visconti je film. redatelj i scenarist.

Ostali filmovi: Mjesečni dokument (epizoda u omnibusu, 1952); Žene smo (epizoda u omnibusu, 1953); Boccaccio ’70 (epizoda u omnibusu, 1962); Vještice (epizoda u omnibusu, 1967).

LIT.: P. Baldelli, I film di Luchino Visconti, Manduria 1965; Y. Guillaume, Visconti, Paris 1966; P. Baldelli, Luchino Visconti, Milano 1973; P. W. Jansen/W. Schüte, Luchino Visconti, München 1976; A. Ferrero (urednik), Visconti: il cinema, Modena 1977; L.Tornabuoni, Album Visconti, Milano 1978; M. Stirling, A Screen of Time: A Study of Luchino Visconti, s. 1. 1979; N. D. Warfield, After the Damned. Luchino Visconti Later Works, New York 1980; C. D’Amico/V. Marzot/U. Tirelli, Visconti e il suo lavoro, Milano 1981; A. Bencivenni, Luchino Visconti, Firenze 1982.