VÁVRA, Otakar

VÁVRA, Otakar, čehosl. redatelj i scenarist (Hradec Králové, 28. II 1911). Završio studij arhitekture u Brnu. Od 1929. piše film. kritike i, kao član organizacije Lijeva fronta, organizira projekcije sovj. filmova. God 1931. režira prvi od nekoliko kratkometr. filmova — naglašeno eksperimentalni Svjetlo probija tamu (Svetlo proniká tmou), a od 1933. piše scenarije (npr. Jedanaesta zapovijed, 1935, i Uličica k raju, 1936, M. Friča, te Maryša, 1936, i Noćni čuvar br. 47, 1937, J. Rovenskog). Igr. filmove režira od 1937; već prvim projektima Filozofska priča (Filosofská historie) prema A. Jiráseku i Djevičanstvo (Panen-ství /preuzeo od umrlog Rovenskog/) prema M. Majerovoj jasno iskazuje ambiciju da film dovede na razinu umj. ugleda književnosti, gradeći svoj stil najviše pod utjecajem J. Renoira i J. Feydera. Iako ljevičarskih uvjerenja, radi i za okupacije; nacisti su zabranili njegov ranije snimljeni film Ceh djevicâ iz Kutne Hore (Cech panen kutnohorských, 1938), nagrađen u Veneciji 1939. Iz ratnog doba najznačajniji mu je film Sretno putovanje (Št’astnou cestu, 1943), kojim se — pričom o prodavačicama u velikom dućanu — iskazuje kao preteča tal. → neorealizma. Redatelj je jednoga od prvih čehosl. poratnih filmova Nahoče Rozina (Rozina sebranec, 1945), dok Nijemom barikadom (Němá barikáda, 1948), o ustanku u Pragu u svibnju 1945, definitivno prevladava jaz koji je književnost postavila između njegovih filmova i zbilje. Nakon toga ne snima gotovo 5 godina — do ustoličenja socrealizma prema paroli »nacionalan u formi, socijalistički u sadržaju«; u kolor-superprodukciji Početak (Nástup, 1953), o borbi protiv reakcionara u graničnim područjima nakon rata, povodi se za stilom sovj. povijesnih filmova (kao i u trilogiji o borbi čehosl. protestanata protiv pape i cara: Jan Hus, 1955, Jan Žižka, 1956, i Protiv svih — Proti všem, 1957). Tako utvrđuje svoje pozicije u čehosl. kinematografiji, ali donekle gubi umj. dignitet. Ipak, u doba liberalizacije i snažnog procvata čehosl. filma 60-ih godina realizira neka od svojih najboljih djela: Zlatnu jabuku (Zlatá reneta, 1965) o intelektualnom kukavičluku 50-ih godina i Romancu za trubu (Romance pro křidlovku, 1966) o odrastanju u južnočeš. seoskom ambijentu. Nakon događajâ 1968. snima vrlo zanimljiv pov. film Čekić za vještice (Kladivo na čarodějnice, 1970) — o progonima vješticâ, ali i s osudom polit. procesâ. U kasnijim filmovima i dalje iskazuje veliko zanatsko umijeće, ali bez prave inspiracije (npr. Dani münchenske prevare — Dny zradi, 1974). Još za okupacije V. je zamislio, potom tajno pripremao, a 1945. i osnovao jednu od vodećih film. škola u svijetu → FAMU u Pragu; do 1970. bio joj je i rukovoditelj, najzaslužniji za njezin svjetski ugled, što ga je — uz njegov red. opus — učinilo središnjom ličnošću čehosl. kinematografije u posljednjih 50 godina. I nakon rata bavio se scenar. djelatnošću za dr. redatelje (npr. Revolucionarna godina 1848, 1948, V. Krške), a režirao je i na televiziji. Od 1968. nosi titulu narodni umjetnik ČSSR-a.

Ostali važniji filmovi: Humoreska (1939); Začarana kuća (Kouzlený dům, 1939); Zakrinkana ljubavnica (Maskovaná milenka, 1940); Pacijentica doktora Hegla (Pacientka doktora Hegla, 1940); Svibanjska bajka (Pohádka máje, 1940); Turbina (1941); Začarana (Okouzlená, 1942); Poduzetni diplomac (Nezbedný bakalář, 1946); Predosjećaj (Předtucha, 1947); Krakatit (1948); Građanin Brych (Občan Brych, 1958); Policijski sat (Policejni hodina, 1961); Priča o ljubavi i časti (Přiběh lásky a cti, 1977); Crno sunce (Temné slunce, 1980); Hodočašća Jana Amosa (Putováni Jana Amose, 1983); Oldřich i Božena (Oldřich a Božena, 1984).