STRUKTURALISTIČKA ŠKOLA

STRUKTURALISTIČKA ŠKOLA, pristup koji film proučava kao strukturu, tj. kao cjelinu u kojoj dijelovi dobijaju svojstva iz relacija s ostalim dijelovima što u njoj sudjeluju, a da se cjelina ne poziva ni na što izvan svojih granica radi uspostavljanja značenja, koje se formira u zavisnosti od rasporeda sastojaka. Rani vidovi ovog prilaza sreću se u učenjima rus. formalistâ, naročito V. B. Šklovskoga, B. M. Ejhenbauma i J. N. Tinjanova (zbornik Poetika filma, 1927), kasnije kod R. Jakobsona i u radovima češ. strukturalista J. Mukařovskog, da se obnove u spisima M. Deren, koja je dala svoju autohtonu varijantu 50-ih godina, i dostignu vrhunac u učenjima → semiološke škole od 60-ih godina; posebni modaliteti strukturalističkog pristupa sa stajališta plastičnih mogućnosti medija sreću se u N. Burcha, dok A. Moles (u ogledu Heuristička definicija filmske slike, 1972) nudi tumačenje film. fenomena sa stajališta teorije informacija.