SIRK, Douglas

SIRK, Douglas (pr. ime Detlef Hans Sierck), njemačko-am. redatelj dan. podrijetla (Hamburg, 26. IV 1900 — Lugano, Švicarska, 16. I 1987). Odrastao u Skagenu u Danskoj. Nakon kraćeg boravka na Pomorskoj akademiji u Murwiku, studirao pravo u Münchenu, filozofiju u Jeni i povijest umjetnosti u Hamburgu. Karijeru otpočinje 1921. kao pomoćni dramaturg u hamburškom Schauspielhausu, 1923-29. je umj. rukovoditelj bremenskog Schauspielhausa, a 1929-36. direktor leipziškog Alten Theatera. Od 1934. u ugovornom je odnosu s film. poduzećem UFA; 1934/35. režira 3 kratka igr. filma. Prvi cjelovečernji film Bilo je to u aprilu (April! April!) režira 1935. u njem. i niz. verziji, a iste godine slijede 2 nordijske teme: Djevojka iz Moorhofa (Das Mädchen von Moorhof) prema S. Lagerlöf i Stupovi društva (Stützen der Gesellschaft) po H. Ibsenu; u njima iskazuje istančan smisao za stvaranje ugođaja, slikovni kontinuitet ostvaren diskretnim pomacima kamere i rad s glumcima. God. 1936. snima svoj prvi izrazito osobeni film Završni akord (Schlussakord), priču iz glazb. krugova o dirigentu, njegovoj ženi i usvojenoj kćeri; česti turobno-radosni preokreti u odnosima gl. likova, osjećajnost i hepiend pribavljaju mu velik uspjeh u publike; njime S. utemeljuje svoj stil rafinirane melodrame — jednostavnom »protočnošću« priče, diskretnim vizualnim naglascima i ritmičkim skladom dijalogâ, glazbe i zv. efekala. Po mnogim kritičarima. Sirkov prvi istaknuti prilog žanru je film Prema novima obalama (Zu neuen Ufern, 1937), priča iz puritanske Engleske XIX st. o pjevačici (Z. Leander) protjeranoj u Australiju. Vrlo cijenjen je i njegov posljednji njem. film Habanera (La habanera, 1937), u kojem također varira melodramsku (glazbeno-govornu) temu snimljenu na Tenerifeu: ljubav Šveđanke (Z. Leander) i domaćeg macha koja propada, jer žena »pravu ljubav« nalazi sa Šved. liječnikom. God. 1937. napušta Njemačku i preko Nizozemske (gdje režira film Boefje, 1939) odlazi u SAD. Praktično nepoznat, prvi am. film — niskobudžetni zapis o Heydrichu i uništenju Lidica Hitlerova luda (Hitler’s Madman) — realizira 1943, dok prvi uspjeh ostvaruje Ljetnom olujom (Summer Storm, 1944) po jednom starom UFA-inom scenariju prema Čehovu. Slijedi dvadesetak žanrovski raznovrsnih i raznoliko primljenih filmova među kojima se ističu: pov. pustolovina Skandal u Parizu (A Scandal in Paris, 1946), thrilleri Namamljena (Lured, 1947) i Spavaj, ljubavi (Sleep My Love, 1948), komedija Odvedi me u grad (Take Me to Town, 1953), prva suradnja sa snimateljem → R. Mettyjem, musicali Srest ćemo se na sajmu (Meet Me at the Fair, 1952) i Da li je netko vidio moju curu? (Has Anybody Seen My Gal?, 1952), vestern Taza, Cochiseov sin (Taza Son of Cochise, 1954), spektakularni 3-D film, te melodrama Veličanstvena opsesija (Magnificent Obsession, 1954, remake istoimenog filma J. M. Stahla iz 1935). Najveći uspjeh ostvaruje sa 4 melodrame iz posljednje faze stvaralaštva (za kompaniju Universal, za koju radi od 1951): Zapisano na vjetru (Written on the Wind, 1957), prikaz protuslovlja i rasapa bogataške obitelji; Potamnjeli anđeli (The Tarnished Angels, 1958, crno-bijeli), jedan od njegovih najsumornijih i najrealističnijih — iz života avijatičarâ-akrobatâ prema romanu Pylon W. Faulknera; Doba života i doba smrti (A Time to Love and a Time to Die, 1958) po E. M. Remarqueu (koji i igra jednu manju ulogu); Imitacija života (Imitation of Life, 1959), priča iz niže srednje klase s motivom raskola između realnosti i iluzija (remake istoimenog filma J. M. Stahla iz 1934); u njima nastupaju Sirkovi »idealni interpreti« D. Malone, R. Hudson, R. Stack i J. Gavin. Sva 4 djela pokazuju odlike njegovih njem. melodrama prilagođene vizurama am. gledanja i načina života; uz prijašnje karakteristike, u njima do izražaja osobito dolaze rafinirani tretman boje (kritika često zanemaruje vizualnu atraktivnost njegovih crno-bijelih filmova), kompozicija mizanscene i scenografija (osobito u interijerima), no ponajviše njegov pristup melodrami: očigledno melodramske komponente zapleta i portretiranja likova kontrastiraju se s mjestimično i vrlo realistički ocrtanom soc. ili pov. pozadinom. Teško oboljevši, od 1959. više ne radi na filmu; vraća se u SR Njemačku i neko vrijeme režira u münchenskom Residenztheateru i hamburškom Thalia-Theateru, a bavi se i pedagoškim radom na Visokoj školi za televiziju i film u Münchenu. Revalorizaciju i, ponegdje, adoriranje Sirkovih filmova potaknuo je R. W. Fassbinder svojim tv-emisijama i knjigom Imitacija života o tom redatelju.

Ostali cjelovečernji filmovi: Dvorski koncert (Das Hofkonzert, 1936); Nježno francuski (Slightly French, 1949); Otporan na šokove (Shockproof, 1949); Tajanstvena podmornica (Mystery Submarine, 1950); Prva legija (The First Legion, 1951, i koproducent); Grmljavina na brdu (Thunder on the Hill, 1951); Dama plaća dug (The Lady Pays Off, 1951); Vikend s ocem (Weekend with Father, 1951); Nema prostora za mladoženju (No Room for the Groom, 1952); Sve što želim (All I Desire, 1953); Znak poganina (Sign of the Pagan, 1954); Sve što nebo dopušta (All That Heaven Allows, 1955); Kapetan Lightfoot (Captain Lightfoot, 1955); Uvijek postoji sutra (There’s Always Tomorrow, 1956); Borbena himna (Battle Hymn, 1957); Interludij (Interlude, 1957).

LIT J. Halliday, Sirk on Sirk, New York 1972; M. Stern, Douglas Sirk, Boston/London 1979.