SCOLA, Ettore

SCOLA, Ettore, tal. redatelj, scenarist i producent (Trevico, 10. V 1931). Studirao pravo. Isprva novinar i pisac (za humorističke časopise i radio), na filmu od 1954. kao scenarist (najčešće sa R. Maccarijem). Do poč. 70-ih godina supotpisao je oko 50 scenarija (za onaj filma Dobro sam je poznavao, 1965, A. Pietrangelija nagrađen je godišnjom nagradom tal. kritike Nastri đ’Argento).Kao redatelj debitira komedijom Ako dozvoljavate, govorimo o ženama! (Se permettete parliamo di donne, 1964). Veliku pozornost prvi put pobuđuje filmom Drama ljubomore (Dramma della gelosia — tutti i particolari in cronaca, 1970) zasnovanim na motivima napasne zavodljivosti i nevjere, kojim stječe ugled izrazitog predstavnika commedije all’italiana. Za komediju s melodramskim elementima Toliko smo se voljeli (C’eravamo tanto amati, 1975), o 30 godina tal. povijesti od oslobođenja naovamo, sagledanih očima trojice bivših partizana, ponovno dobiva Nastri d’Argento za scenarij. Vulgariziranom fellinijevskom groteskom Ružni, prljavi, zli (Brutti, sporchi e cattivi, 1976, nagrada za režiju u Cannesu), o fiz., emocionalnim i društv. nedostacima i uskraćenim željama »savršeno amoralne obitelji« od 20 članova koja lumpenproleterski životari u rimskom polusvijetu divljih naselja, postiže velik komerc. uspjeh i ugled u svijetu; »estetika odvratnosti i ružnoće« potiskuje ovdje, međutim, crte soc. kritičnosti karakteristične za Scolin opus. Zanimanje za pojedinačne ili skupne portrete marginalaca, diskriminiranih i zlostavljanih u ime morala i/ili vladajuće politike iskazuje filmom Jedan izuzetan dan (Una giornata speciale, 1977, Nastri d’Argento za scenarij); supruga i majka na rubu samoubojstva (S. Loren) i spiker otpušten zbog homoseksualnosti (M. Mastroianni) ne odlaze, kao većina Rimljana, na doček Hitlera (8. V 1938), već zakratko otkrivaju pravu komunikaciju i razumijevanje. Noć u Varennesu (La nuit de Varennes, 1981, u Francuskoj) spaja kralja Louisa XVI i suprugu koji bježe sa slavnim protagonistima epohe T. Paineom, Casanovom i Restifom de la Brétonneom kao simbolima revolucije, nostalgije uživanja i preteče modernizma, i potvrda je Scolinih sklonosti spektaklu kao umj. dominanti. Ples (Le bal, 1983, u Francuskoj) je vrsno koreografirani glazbeno-scenski spektakl; bez dijaloga i konvencionalnog pripovijedanja, u istom prostoru izmjenjuje pov. razdoblja predstavljana različitim plesovima (tango, paso doble, valcer, samba, rock’n’roll) i karikiranim likovima u apsurdno-burlesknim prizorima. Ovim filmovima (od 1977) S. napušta stereotipiju commedije all’italiana, revitalizirajući red. postupke i žanrovska opredjeljenja. Sa suradnicima 80-ih godina osniva produkciju Massfilm, što mu omogućuje veću samostalnost (kao redatelj i producent radi i za televiziju), ali se priklanja i koprodukcijama. Tu se ističe Porodica (La famiglia, 1987), kostimirani film o životu nekoliko generacija velike porodice na čelu s »ocem-gospodarom« (V. Gassman). Nastri d’Argento za scenarij dobio je i za filmove Terasa (La terrazza, 1980) i Strast ljubavi (Passione d’amore, 1981). Do 1989. režirao je oko 25 filmova.

Ostali važniji filmovi (kao redatelj): Arciđavao (L’arcidiavolo, 1966); Inspektor Pepe (Il commissario Pepe, 1969); Zovem se Rocco Papaleo (Permette? Rocco Papaleo, 1971); Najljepša večer mog života (La più bella serata della mia vita, 1972); Nova čudovišta (I nuovi mostri, 1977, sa D. Risijem i M. Monicellijem); Makaroni (Maccheroni, 1985); Kino »Splendor« (Splendor, 1988); Koliko je sati? (Che ora è?, 1989).

Ostali važniji filmovi (kao koscenarist): Neženja (A. Pietrangeli, 1955); Stražar, nadstražar, narednik (M. Bolognini, 1956); Rođena u ožujku (A. Pietrangeli, 1958); Muž (N. Loy i G. Puccini, 1958); Herkulove pilule (L. Salce, 1960); Adua i prijateljice (A. Pietrangeli, 1960); Sablasti u Rimu A. Pietrangeli, 1961); Karabinijer na konju (C. Lizzani, 1961); Bučne godine (L. Zampa, 1962); Posjeta (A. Pietrangeli, 1962); Marš na Rim (D. Risi, 1962); Opasne krivine (D. Risi, 1962); Čudovišta (D. Risi, 1963); Djevojka iz Parme (A. Pietrangeli, 1963); Veličanstveni rogonja (A. Pietrangeli, 1964); Gaučo (D. Risi, 1964); Made in Italy (N. Loy, 1965); Naše dobre supruge (L. Zampa, 1967).

LIT.: V. Marinucci, Ettore Scola, Roma 1981.