SCHROETER, Werner

SCHROETER, Werner, njem. filmski i tv-redatelj (Georgenthal, 7. IV 1945). Studirao psihologiju, potom radio kao novinar. Od 1967. režira na filmu i u kazalištu. Filmove isprva snima na 8mm vrpci, postižući uspjehe na avangardnim festivalima u → Knokke-Le Zouteu i Hamburgu. Prvi cjelovečernji igr. film Eika Katappa realizira 1969. Često radi uz pomoć, ili izravno za televiziju (neki od tih filmova kasnije su prebacivani na 35mm vrpcu: Smrt Marije Malibran — Der Tod der Maria Malibran, 1972, i Zlatni pramenovi — Goldflocken, 1976). Od 1978 (Napuljsko kraljevstvo — Regno di Napoli /koprodukcija s Italijom/) režira i visokobudžetne projekte, pa za novu koprodukciju s Italijom Palermo ili Wolfsburg (Palermo oder Wolfsburg, 1980) dobiva Grand Prix (ex aequo) festivala u Berlinu. Pripadnik tzv. novoga njemačkog filma (njegove avangardne struje), na njega je presudan utjecaj izvršio J.-L. Godard, kome je sličan po uporabi citatâ i »destruiranju« film. forme, ali se razlikuje odnosom prema žanrovima (sklonost melodrami), eksponiranijim komponentama muz. filma (Sch. je velik ljubitelj opere), te izrazitijim elementima nadrealnoga i mitografskoga, estetizma i stilizacije. U njegovu opusu zapažaju se utjecaji kazališta te opere (osobito tal. opere buffe) koju koristi kao zv. zapis, a i vizualno parodira putem kostimâ i scenografije. Vizualne reference na jednu operu kombinira sa zvukom druge ili nekom pop-muzikom: npr. jukstaponira R.Wagnera i E. Presleyja, M. Callas i C. Valente i sl. Svojim je filmovima najčešće i scenarist, snimatelj i montažer.

Ostali važniji filmovi — kratkometražni: Dvije mačke (Zwei Katzen, 1967); Callas Walking Lucia (1968); cjelovečernji: Ljubavni koncil (Das Liebeskonzil, 1981); Dan idiotâ (Tag der Idioten, 1982); Kralj ružâ (Der Rosenkönig, 1986); televizijski: Saloma (Salome, 1971); Macbeth (1971); Willow Springs (1973).