BELAN, Branko

traži dalje ...

BELAN, Branko, redatelj, scenarist, filmski publicist i teoretičar, književnik (Postire na Braču, 15. IX 1912 — Split, 26. IV 1986). Diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1936. i doktorirao. Neko vrijeme upravni činovnik, od 1946. radi na filmu. Isprva je član dramaturškog odjeljenja Jadran filma, a od 1948. redatelj. Režirao je dva cjelovečernja igr. filma i više kratkometražnih. Od 1970. do umirovljenja (1979) profesor je na katedri za montažu na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu. Objavio je više romana i nekoliko knjiga pripovjedaka, a kao film. publicist i teoretičar tri knjige o filmu: Scenarij što i kako (Zagreb 1960), Sjaj i bijeda filma (Zagreb 1966) i Sintaksa i poetika filma (teorija montaže) (Zagreb 1980). Istovremeno je bio urednik te surađivao i objavljivao u raznim film. i dr. listovima i časopisima. Belanovi rani dokum. filmovi nose sva obilježja poratne dokumentarističke produkcije (nepokolebiva vjera u mogućnost obnove porušene zemlje, patetičan spikerski komentar, naglašena glazb. pratnja itd.); no ti su filmovi u isto vrijeme i temeljito promišljeni, a o svom predmetu nastoje posvjedočiti i informirano i filmski atraktivno; tako ostvaruju višeslojnu sliku svog vremena i film. zapisom i »povišenim« komentarom toga zapisa. Takav je i Belanov debitantski film Elektrifikacija (1948), a Tunolovci (1948) već pokazuju i autorovu želju za osobnijim iskazom: iščekujući s ribarima ulov, Belanova je kamera promatračka, uočava naoko nevažne detalje, donosi i »neslužbeni« dokument; stoga su Tunolovci jedan od vrhova poratne hrv. i jugosl. dokumentaristike uopće. God. 1954. Belan debitira i na igr. filmu: njegov Koncert potresna je priča u kojoj čak ni oslobođenje zemlje ne može ublažiti tragediju pijanistice kojoj je sve pruženo u trenutku kad joj to više nije potrebno; film je vrlo zanimljivo dramaturški organiziran: sadašnjost, 1945. godina, dana je u okvirnoj priči, a u junakinjinim retrospekcijama u četiri se epizode kronološki prikazuju središnji događaji iz njezina života; prva nas epizoda vraća u austrougarsku, slijedeće dvije u starojugoslavensku, a posljednja u endehašku stvarnost, zbog čega film ima i karakter pov. panorame. Belanov nekonvencionalni dramaturški postupak i neuobičajen pesimistički odnos prema sudbini pojedinca razlogom su potcjenjivanja tog djela u vrijeme njegova nastanka. Nakon neuspjeha prekrajanog filma Pod sumnjom (1956) s tematikom iz NOB, B. više ne dobiva priliku da režira igr. filmove. Stvara još nekoliko dokum. filmova, a od poč. 60-ih godina sve će se više, radoznalo i nadahnuto, baviti film. publicistikom, teorijom filma i pedagoškim radom. Dobitnik Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo.

Ostali važniji dokum. filmovi: Ribari Jadrana (1948); Ne spavaju svi noću (1951); Istarski puti (1953); Prozori Mediterana (1960); kratki igrani: Dobričina (1966).

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1986-1990.

Citiranje:

BELAN, Branko. Filmska enciklopedija (1986-90), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 8.5.2024. <https://filmska.lzmk.hr/clanak/436>.