PREMINGER, Otto

PREMINGER, Otto, am. redatelj, producent i glumac austrijsko-žid. podrijetla (Beč, 5. XII 1906 — New York, 23. IV 1986). Sin vrhovnoga drž. tužioca Austro-Ugarske, studirao i doktorirao pravo u Beču. Zarana privučen kazalištem, isprva je glumac i asistent redatelja, potom i direktor Reinhardtova Theatera in der Josefstadt u Beču. God. 1935. pozvan je da režira na Broadwayu; ubrzo odlazi u Hollywood i potpisuje ugovor s kompanijom 20th Century-Fox. Kao film. redatelj debitirao je 1931. u Austriji, dok je prvi am. film realizirao 1936. Prvi mu je veliki uspjeh Laura (1944, nominacija za Oscara za režiju), detektivski film s inovacijama u žanru (u duhu → crnog filma), smješten u otmjene ambijente newyorškog višeg društva; već od tog filma najčešće je i producent svojih projekata. Nakon toga, po nekim mišljenjima njegova najboljeg djela, P. režira još nekoliko krim. filmova koji također pripadaju film noiru (Vrtlog — Whirlpool, 1949; Na ivici trotoara — Where the Sidewalk Ends, 1950; Trinaesto pismo — The Thirteenth Letter, 1951 /remake Clouzotova Gavrana iz 1943/; Anđeosko lice — Angel Face, 1952). Sljedeća faza obilježena je ulaskom u neovisnu produkciju, težnjom prema obradbi društveno osjetljivijih tema i otklonu od »ukočenosti« studijskog načina rada. Prvi od tih filmova, Mjesec je tužan (The Moon Is Blue, 1953), bio je napadnut zbog tada nedopustivih dijaloga u priči o zavođenju maloljetnice, dok Čovjek sa zlatnom rukom (The Man with the Golden Arm, 1955) ulazi u tabu-svijet narkomanske ovisnosti. Istodobno P. koristi mogućnosti što ih pruža usavršavanje kolora; širokog platna, snimajući spektakularnije projekte poput vesterna Rijeka bez povratka (River of no Return, 1954) sa R. Mitchumom i M. Monroe te Carmen Jones (1954), adaptacije musicala temeljenog na Bizetovoj operi, transponiranog na am. Jug i s crnačkom glum. postavom. Nakon toga ponovno koristi knjiž. predloške, režirajući neuspjelu Svetu Ivanu (Saint Joan, 1957) po komadu G. B. Shawa i scenariju G. Greenea, te Dobar dan, tugo (Bonjour tristesse, 1957), adaptaciju popularnog romana F. Sagan. Najveći mu uspjeh donosi Anatomija jednog umorstva (Anatomy of a Murder, 1959, nominacija za Oscara za najbolji film) sa J. Stewartom, ponovno s nekonvencionalnim pristupom tabu-temi (silovanje), koja se smatra jednom od najboljih sudskih drama uopće. Ni P. 60-ih godina nije izbjegao sve raširenijoj grandomaniji, potpisujući visokobudžetne projekte Egzodus (Exodus, 1960), o odlasku Zidova u Palestinu i počecima Izraela, Kardinal (The Cardinal, 1963, nominacija za Oscara za režiju), gdje se bavi institucijama Katoličke crkve, dok u najuspjelijem Prijedlogu i usvajanju (Advise and Consent, 1962) problematizira borbu za vlast u Washingtons Do povlačenja 1980. režirao je 37 filmova (bez potpisa je dovršio Damu u hermelinu, 1948, E. Lubitscha). Bavio se i film. glumom; najveći uspjeh ostvario je ulogom zapovjednika logora u Stalagu 17 (1953) B. Wildera.

P. je redatelj koji se — iskazujući producentski dar — uvijek vješto uklapao u promjene trendova, ne krijući komerc. interes. Sklon raznovrsnim temama, često adaptacijama best-sellera, on — kako zamjećuje kritika — pokazuje umijeće spajanja uzbudljivoga sa serioznim, što njegovim filmovima pridaje određenu težinu.

Njegov brat Ingo Preminger i sin Eric Lee Preminger su film. producenti.

Ostali važniji filmovi: Granica za grešku (Margin for Error, 1943); Kraljevski skandal (A Royal Scandal, 1945); Pali anđeo (Fallen Angel, 1945); Stogodišnje ljeto (Centennial Summer, 1946); Daisy Kenyon (1947); Zauvijek Amber (Forever Amber, 1947); Lepeza lady Windermere (The Fan, 1949); Suđenje Billyju Mitchellu (The Court-Martial of Billy Mitchell, 1955); Porgy i Bess (Porgy and Bess, 1959); Prva pobjeda (In Harm's Way, 1965); Bunny Lake je nestala (Bunny Lake Is Missing, 1965); Kad padne noć (Hurry Sundown, 1967); Reci da me voliš, Junie Moon (Teil Me That You Love Me Junie Moon, 1969); Tako dobri prijatelji (Such Good Friends, 1971); Pupoljak (Rosebud, 1975); Ljudski faktor (The Human Factor, 1980).