POGAČIĆ, Vladimir

POGAČIĆ, Vladimir, redatelj i scenarist (Karlovac, 23. IX 1919). Kao student povijesti umjetnosti u Zagrebu 1939. u kult. društvu studenata Svjetlost osniva studentsko kazalište te režira praizvedbu Maskerate M. Krleže i dramu I. Shawa Pokopajte mrtve. Od 1945. dramaturg i redatelj Radio-Zagreba te urednik kult. rubrike i zamjenik gl. urednika sindikalnog tjednika »Glas rada«. Nastavljajući s vođenjem studentskog kazališta, 1947. režira prvo izvođenje jednog djela B. Brechta u Jugoslaviji — Puške gospode Carrar. Od 1947. student Visoke filmske škole u Beogradu, a tada se i posvećuje filmu — počinje režirati u poduzeću Zvezda film. Na igr. filmu debitira 1948. Pričom o fabrici (i scenarist) o borbi protiv sabotera u razdoblju poratne izgradnje, za koju je 1949. nagrađen nagradom Savezne vlade za najbolju režiju u kategoriji igr. filma. Motiv saboterstva prisutan je i u njegovu idućem projektu Poslednji dan (1951) prema scenariju O. Daviča, inače prvomu jugosl. špijunskom filmu. Slijede 2 adaptacije djela poznatih pisaca: Nevjera (1953) prema drami Ekvinocio I. Vojnovića, nagrađena 1955. za najbolji film i režiju u povodu proslave 10. obljetnice kinematografije u novoj Jugoslaviji; Anikina vremena (1954, i koscenarist sa V. Rasporom) po noveli I. Andrića, prvi jugosl. film distribuiran u SAD. Pogačićeva sklonost psihol. analizi, kao i sposobnost stvaranja sugestivne atmosfere, osobito dolazi do izražaja u potresnoj drami iz okupiranog Beograda u II svj. ratu Veliki i mali (1956), prvomu jugosl. igranom filmu nagrađenomu na međunar. festivalu (za režiju u Karlovym Varyma 1957). U skladu s tada započelim trendom filmova suvremene tematike, 1957. režira Omnibus od 3 priče Subotom uveče, nagrađivan na festivalu u Puli, u kojem do osobitog izražaja dolazi njegova lakoća pripovijedanja; posebno je uspjela 2. epizoda Doktor, o uvijek usamljenom boksačkom navijaču (M. Srdoč). Pogačićeva stvaralačka zrelost i afiniteti najjasnije se očituju u idućem filmu Sam (1959, i scenarist) prema romanu M. Renovčevića, o partizanskom odredu u neprijateljskom obruču; iako s radnjom iz NOB-e, u prvom planu je motiv samoće (čest u njegovu opusu); ta inovativna odlika filma s temom iz NOB-e uzrokovala je osrednji prijem toga kasnije znatno pozitivnije valoriziranog djela. Slijede 3 filma kojima ne ponavlja dotadašnje uspjehe; melodrama iz suvremenog života Pukotina raja (1959, i koscenarist sa M. Tutorovom) prema Tutorovljevoj drami, adaptacija komedije D. Gervaisa Karolina Riječka (1961) i, uspjeliji od prethodna dva, Čovjek sa fotografije (1963), akcioni film iz NOB-e. Nakon toga P. definitivno napušta režiju. Uz igrane režirao je i nekoliko dokumentarnih (npr. Svedočanstva o Tesli, 1955, nagrađen u Puli 1956) i tv-filmova.

Prerano završeni Pogačićev opus jasno ilustrira razvitak i mijenu orijentacijâ u pionirskim danima poratne jugosl. kinematografije: od filmova koji daju eksplicitnu podršku aktualnim društvenopo-lit. potrebama preko adaptacija knjiž. djelâ, psihol. filmova, djela u kojima se teži većemu stilskom rafinmanu, do izrazito zab. projekata. U tom razvoju P. je brzo sazrijevao, razvijao vještinu lakog izlaganja i suptilne analize likova, tako da ga se može ubrojiti među nekolicinu najistaknutijih jugosl. redatelja 50-ih godina.

P. je podjednako zaslužan i za unapređivanje film. kulture u Jugoslaviji. Tako, 1954-81. direktor je Jugoslovenske kinoteke u Beogradu, neprekidno unapređujući njezinu djelatnost i povećavajući njezin ugled u inozemstvu. Od 1955. član je Izvršnog komiteta → FIAF-a, 1969-71. potpredsjednik te federacije, 1972-79. predsjednik, a 1979-81. ponovno potpredsjednik; 1982. izabran je za doživotnoga počasnog člana FIAF-a. God. 1972-79. potpredsjednik je Savjeta za film, radio i televiziju (akr. CICT) pri UNESCO-u. Predavao je na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu. Studijama o film. umjetnosti i povijesti filma istaknuo se i kao film. publicist. Bio je gl. i odgovorni urednik časopisa »Film danas«.