OLIVEIRA, Manoel de

OLIVEIRA, Manoel de (puno ime M. Cândido Pinto de Oliveira), port. redatelj (Porto, 10. XII 1908). Iz bogate obitelji industrijalca, u mladosti uspješan sportaš. Filmom se počinje baviti 1929. kao amater (dokumentarac Rad na obalama Doura — Douro, faina fluvial). Unatoč uspjehu, ne ostvaruje film. karijeru, već se posvećuje obiteljskoj tvornici (kasnije i raznim dr. poslovima), a snima tek povremeno i u svojim je projektima najčešće producent, scenarist, snimatelj, montažer i glumac. Prvi igr. film Aniki-Bóbó (1942) snima na autentičnim lokacijama Porta, s glumcima-naturščicima. Njegova prva faza (do 1963) odlikuje se dokumentarističnošću u prikazu nižih slojeva port. društva i anticipira neke kasnije pojave u film. umjetnosti (tal. neorealizam i opus J.-M. Strauba). Redovitije radi tek od 1972, najčešće koprodukcije ili uz pomoć Portugalskoga filmskog centra. U drugoj fazi (do 1981) ističe se igr. filmovima poznatim kao Tetralogija jalovih ljubavi, u kojima — zapravo destruirajući klas. fabuliranje — slika port, buržoaziju objektivnošću koja izbjegava identifikaciju i s likovima i s gledateljima: Prošlost i sadašnjost (O passado e o presente, 1972), Benilde, majka-djevica (Benilde, ou a virgem mãe, 1975), Pogubna ljubav (Amor de perdição, 1978) te Francisca (1981) prema romanu A. Besse Luís, tragična ljubavna priča plemića i građanke iz XIX st. (kad se u Portugalu ruše snovi o velesili), dojmljiva sinteza lit., slikovnih i muz. elemenata koja se smatra njegovim najboljim ostvarenjem. Festivalske uspjehe postiže i portugalsko-franc. koprodukcijama Cipelica od satena (Le Soulier de satin, 1985) prema kaz. komadu P. Claudela i Moj slučaj (Mon cas, 1986).

Opusom koji »komprimira« port. kulturu (nameće se usporedba s Dancem C. Th. Dreyerom), proganjan u doba Salazarove diktature a nakon njezina svrgavanja optuživan za elitizam, bez razumijevanja u vlastitoj sredini, nesumnjivo je najcjenjeniji port. sineast uopće, iako je za dugogodišnjeg rada snimio malo igr. filmova.

Ostali važniji dokum. filmovi: Slikar i grad (O pintor e a cidade, 1956); Kruh (O pão, 1959); Srce (O coração, 1960); Isusova muka (Acto de primavera, 1963); Slike moga brata Júlija (As pinturas de meu irmão Júlio, 1965); Uspomene i priznanja (Memórias e confissões, 1982, bit će prikazan tek nakon autorove smrti); Lisabon, grad kulture (Lisboa cultural, 1983); A propos de Vigo (1984); Ljudožderi (Os canibais, 1987).

LIT.: J. A. Franca/L. Pina/A. Costa, Introdução à obra de Manoel de Oliveira, Lisboa 1982.