OFF

OFF (engl. po strani, daljnji, udaljen), također off-zvuk, u SFRJ uobičajeni naziv za sve zvukove u film. djelu (govor, ambijentalne šumove i glazbu) čiji izvor nije nazočan u kadru, odn. koji dopiru iz naslutivoga realnog prostora što se u toku snimanja nalazi onkraj → okvira filmske slike, izvan kadra (»zvuk izvan kadra« u nas je također uobičajeni naziv, sinoniman engleskome). Budući da se radi o mogućim zvucima iz stvarnog okoliša vidnog polja kamere u toku snimanja, naziv se vrlo rijetko odnosi na tekst → naratora ili spikera, a nikada na prateću glazbu. Osnovna tehnologija zapisa off-zvukova jednaka je onoj koja se koristi kod zvukova kojima je izvor u kadru (→ fonografija, filmska), samo što se oni češće pridodaju ostalim zvucima tek u postupku → naknadne sinkronizacije, često i zbog toga što se nakon snimanja ustanovilo da bi neki zvuk, nepredviđen knjigom snimanja, mogao biti efektan; tada se javljaju i karakteristični problemi ujednačavanja u raznim okolnostima snimljenih zvukova. Postojanje i učestalo eksploatiranje off-zvukova (gotovo stalno u toku filma, kao tzv. ambijentalni zvuk, »zvučna atmosfera«) utemeljuje se u fizikalnoj činjenici (a i čovjekovu iskustvu) da se zv. valovi šire koncentrično (za razliku od linearnih svjetlosnih) i da do receptora (čovjek, instrumenti za zapis zvuka) dopiru iz cjelokupnoga okolišnog prostora, iz svih 360° vertikalnih i horizontalnih (vidno polje ograničeno je približno na petinu kruga u horizontali). Iz tih fiz. i recepcijskih datosti nastalo je i pravilo koje se odnosi na filmove što teže realističnosti: ono što se vidi mora se i čuti (ako tvori zvuke), a ono pak što se čuje ne mora se i vidjeti. U pionirskoj fazi zv. filma (na početku 30-ih godina) činilo se da se zvuči i slike moraju prikazivati zajedno, u istom kadru. Ubrzo, međutim, fizikalna činjenica koja, uz to, nije strana ljudskom iskustvu, spontano je dovela do naznačenog pravila koje je znatno pridonijelo stvaranju poetike zv. filma, odn. do ekonomiziranja u izlaganju, s vremenom potrebnim da se jasno dočara neko zbivanje. Za radnju nebitni zvuci, oni koji su dopuna naznačenoj informaciji ili tek ilustriraju ugođaj, ubrzo su se sve više počeli donositi u offu (npr. zalupljivanje vratima ili koraci kao indikator nečijeg ulaska ili izlaska iz okolišnog prostora snimane scene, zvuci vozila što svjedoče o njihovu približavanju ili udaljavanju, pucnji, zvonjava, gromovi, šum kiše, vjetra i sl.). U istom razdoblju zamijećeno je da off-zvuci imaju i specifičnu referencijalnu kao i retoričko-dramaturšku vrijednost jer intencionalno neprikazivanje izvora nekog zvuka, odn. gledaočeva nemogućnost da vidi zbivanje u okolišu izvan rubova film. slike, može intenzivirati njegovu pozornost, pojačati zanimanje za uzročnike zvukova (čime se stvara psihoza očekivanja, napetost i pojačava iznenađenje), a sâmi zvuci, odvojeni od svog izvora, mogu djelovati i krajnje začudno. Općenito, prostor izvan kadra postao je time aktivni čimbenik radnje i strukture film. djela (što je revolucioniralo i mnoge montažne postupke), tvorbena komponenta specifično film. prostora (→ prostor, filmski) koji se time još više (u usporedbi s film. prostorom u nij. filmu) počinje razlikovati od prostornih svojstava slikarskog djela i statične fotografije.