LZMK

Filmska enciklopedija

NEW AMERICAN CINEMA Filmska traka traži dalje ...

NEW AMERICAN CINEMA (akr. NAC), također American Independent Cinema, pokret novoga odn. neovisnoga am. filma. Razvio se iz tzv. podzemnog filma (underground-film), 50-ih godina snažnog eksp. pokreta u SAD. Obuhvaća čitav niz stremljenja na području avangardnoga i altern. filma koja se i estetski i ekonomski suprotstavljaju tradic. hollywoodskoj produkciji.

Poput avangardnih stvaralaca u dr. zemljama, predstavnici NAC-a služe se filmom u prvom redu kao sredstvom umj. izražavanja ili kao specifičnom vrstom korespondiranja s raznovrsnim estetskim i ideol. shvaćanjima medija i njegove društveno-umj. funkcije (od osobnog filma, preko konceptualnog i strukturalnog filma, do apstraktnog i minimalnog filma).

Srodne avangardne tendencije postojale su u am. filmu već u nij. razdoblju. Svojim su se ostvarenjima isticali Robert Florey i Slavko Vorkapich (»Život i smrt hollywoodskog statista br. 9413«, 1927/28), James S. Watson i Melville Webber (»Pad kuće Usher«, 1928), Paul Fejos (»Posljednji trenutak«, 1928) i Ralph Steiner (»H20«, 1929).

Za razvitak moderne američke film. avangarde posebno su značajna djela Maye Deren (npr. »Mreže popodneva«, 1943, i »Na kopnu«, 1944), te Willarda Maasa i Marie Menken. Osnovna je značajka tih projekata poetsko-impresionistički tretman objektivnog svijeta, oslobođen narativne komponente. To su kratki filmovi (od 10 do 30 min), u kojima se vizualno izražava autorova unutrašnja, često podsvjesna vizija, ili se kamerom ponire u objektivni izgled stvarnosti (koja se nerijetko i dekomponira).

Prva grupa am. avangardnih redatelja slijedila je franc. avangardu s kraja 20-ih i poč. 30-ih godina (G. Dulac, L. Buñuel, S. Dalí). To je jasno uočljivo u djelima Kennetha Angera (npr. »Vatromet«, 1947) i Gregoryja J. Markopoulosa (npr. »O krvi, požudi i smrti«, 1948), zatim Sidneya Petersona, Jamesa Broughtona i dr.

Najznačajniji predstavnik NAC-a uopće svakako je Stan Brakhage. U mnogobrojnim filmovima daje krajnje subjektivno, gotovo hipnagogičko viđenje svijeta (npr. »Umijeće viđenja«, 1961-65). Uz njega se izdvaja i Bruce Baillie (»Ulica Castro«, 1966), a ne zaostaju ni Robert Breer i Robert Nelson. Svi se oni služe specifičnim načinom snimanja, razvijanja i montiranja radi postizanja učinaka koji razbijaju iluziju stvarnosti i neprekidno podsjećaju gledatelja da prisustvuje film. projekciji (čime se izaziva svojevrstan efekt otuđenja); Brakhage je, npr., isticao da su njegovi filmovi »vizije koje se pojavljuju pri zatvorenim očima« (closed-eye visions).

U najnovije vrijeme pripadnicima NAC-a smatraju se mnogi stvaraoci najrazličitijih tipova filmova. Eksperimentira se i na području dokum. filma (npr. Bruce Conner, Jonas Mekas i dr.), a postoji i potpuno apstraktan smjer u djelima Jamesa Whitneyja, Jordana Belsona i Tonyja Conrada. Tzv. konceptualni film zastupljen je u djelima Paula Sharitsa i Kena Jacobsa, dok strukturalne tendencije prevladavaju u ostvarenjima Georgea Landowa, Hollisa Framptona, Michaela Snowa te nekim ostvarenjima P. Sharitsa. Treba spomenuti i minimalističke filmove Andyja Warhola te filmove koji uključuju i korištenje dr. umjetničkih medija — osobito video (npr. Richard Bartlett) ili kompjutore (npr. Stan Vanderbeek) (→ newyorški film).

V. Pet.


Citiranje:
NEW AMERICAN CINEMA. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 10.7.2020. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=3733>.

kratice i simboli