LZMK

Filmska enciklopedija

BALÁZS, Béla Filmska traka traži dalje ...

BALÁZS, Béla, madž. književnik, film. teoretičar i scenarist (Szeged, 4. VIII 1884 — Budimpešta, 17. V 1949). Doktor filozofije. Obilježen kao revolucionar koji pripada ljevici oko G. Lukácsa i već poznat u madž. kulturi, poslije propasti revolucije u Madžarskoj 1919. emigrirao je najprije u Austriju, potom u Njemačku i napokon u SSSR (1931), gdje je predavao na VGIK-u. Poslije II svj. rata vratio se u Madžarsku, a predavanja je držao i u ČSSR i Poljskoj. U svojim knjigama — Vidljivi čovjek ili filmska kultura (Der sichtbare Mensch, oder die Kultur des Films, 1924); Duh filma (Der Geist des Films, 1930); Umjetnost filma (Isskustvo kino, 1945); Filmska kultura, filozofija filmske umjetnosti (Filmkultúra, a film műveszetfilozófiája, 1948), sve varijacije istoga teksta — ukazivao je na »specifična izražajna sredstva« po kojima se film, između ostaloga, razlikuje od kazališta s kojim dijeli genetsku prošlost: promjenljiva točka snimanja, različita udaljenost gledaoca od scene i montaža. Iako pod utjecajem sovj. montažne škole naglašava značenje montaže, pripisujući joj uspostavljanje vremensko-prostornog kontinuiteta, omogućavanje asocijacijâ idejâ (metaforična i intelektualna, a posebno montaža sjećanja), ritma i subjektivnosti, te obuhvaćajući pod tim pojmom i »promjene kadra bez montaže«, ipak posebno naglašava ulogu krupnog plana koji »produbljuje sliku života«, otkrivajući skriveno, pa omogućava da »vidimo ono što ne vidimo«, jer s njim predmeti dobivaju lice, a dimenzije prostora i vremena gube značenja, otkrivajući novu »dimenziju fizionomije«: »Fizionomija se odnosi prema prostoru kao melodija prema vremenu«. Promjenljiva točka snimanja, opet, kao sredstvo stilizacije, određuje stil film. djela. Dolazak zvuka prihvaća kao obogaćenje montažnih mogućnosti medija »otkrivanjem naše akustičke okoline«, što će se ostvariti kada film »rastvori buku na sastojke i izdvoji pojedinačne intimne glasove u zvučne krupne planove«, nižući ih zv. montažom u osmišljeni poredak. Branio je Ejzenštejnovu i Pudovkinovu zamisao o »kontrapunktu slike i zvuka«. Tvorac je »teorije optičke identifikacije« sa zbivanjem, a osobito s ličnostima na ekranu, zahvaljujući promjenljivoj točki snimanja koja postavlja gledaoca u položaj raznih sudionika drame. Zastupao je ideju o neophodnosti razvijanja film. kulture kao sastavnog dijela oblikovanja ukusa publike i branio teoriju a priori kao regulatora daljnjeg unapređivanja umj. prakse.

Najvažniji scenariji: Pustolovine novčanice od deset maraka (B. Viertel, 1926); Narkoza (A. Abel, 1929); Negdje u Evropi (G. von Radvanyi, 1947); suradnja na scenarijima: 1 + 1 = 3 (F. Basch, 1927, s H. Kösterlitzom); Prosjačka opera (G. W. Pabst, 1931, s E. Vajdom i L. Laniom); Plava svjetlost (L. Riefenstahl, 1932, sa sâmom L. Riefenstahl; ujedno i suredatelj).

LIT.: B. De Marchi, Materiali per uno scrutinio dell'attività dello studio Béla Balázs, Venezia s. a.

Du. S.


Citiranje:
BALÁZS, Béla. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 12.7.2020. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=324>.

kratice i simboli