MAGNANI, Anna

MAGNANI, Anna, tal. filmska, kazališna i tv-glumica (Aleksandrija, Egipat, 11. IV /po nekim izvorima 7. III/ 1908 — Rim, 26. IX 1973). Nezakonito dijete Talijanke i Egipćanina, od 5. godine živi u bijedi s bakom u Rimu. Završivši samostansku školu, od 1926. studira glumu na Nacionalnoj akademiji dramske umjetnosti u Rimu, nastupajući istodobno kao pjevačica i zabavljačica u noćnim lokalima. Iste godine s uspjehom debitira u kazalištu (Anna Christie E. O'Neilla), dok se na filmu prvi put pojavljuje 1928 (Scampolo A. Genine). Iako već priznata kaz. glumica, na filmu više ne glumi sve do 1934, od kada igra sporedne uloge; ističu se one u Konjici (1936) G. Alessandrinija (tadašnjega supruga) i Teresa Venerdì (1941) V. De Sike. Slavu stječe tek nakon II svj. rata surađujući sa R. Rossellinijem. Izrazita crnka, tamnih očiju, naglašenih obrva, ispaćena izražajnog lica uokvirenog razbarušenom kosom, svoju najbolju kreaciju daje likom zaručnice člana pokreta otpora koju trudnu na ulici ubijaju njem. vojnici u Rimu, otvorenom gradu (1945) R. Rossellinija, za koju je nagrađena godišnjom nagradom tal. kritike Nastri d'Argento za karakternu ulogu; unatoč neatraktivnom izgledu, tom je ulogom velik uspjeh postigla i u SAD, stekavši status autentične zvijezde neorealizma. De Sica je smatra najboljom talijanskom i najzanimljivijom svjetskom glumicom, dok J. Renoir — povodom nastupa u njegovoj Zlatnoj kočiji (1952) — izjavljuje: »Vjerojatno je najveća glumica s kojom sam ikad radio«. Upravo zbog — kako se pisalo — »vulkanskog« temperamenta i emocionalnog naboja, M. je postala prototip tal. žene s velegradske periferije, uvijek u borbi za svoju ili tuđu egzistenciju, kakav je lik majke koja svoju kćer želi plasirati na film u Najljepšoj (1951) L. Viscontija; za tu je kreaciju nagrađena nagradom Nastri d'Argento za gl. ulogu, koju je primila još triput (Poslanik Angelina, 1947, L. Zampe /i nagrada na festivalu u Veneciji/; Ljubav, 1948, R. Rossellinija; Sestra Letizia, 1956, M. Camerinija). Na vrhuncu je slave u prvoj polovici 50-ih godina: 1954. kratkotrajno odlazi i u Hollywood. Za ulogu sicilijanske žene pogođene nevjerom muža koju napokon utješi vozač kamiona u filmu Tetovirana ruža (1955) Da. Manna nagrađena je Oscarom i nagradom newyorške kritike, dok je za ulogu tal. useljenice koja se udaje za udovca svoje sestre a potom zaljubljuje u njegova sina u Divljem vjetru (1957) G. Cukora nagrađena u Berlinu. Začudo, upravo od tada njena film. karijera počinje opadati a uzroci su višestruki: nije izgradila tip podoban za eksploataciju unutar star-sistema indus. kinematografije, njena je emocionalnost i instinktivnost bila ili u neskladu s cjelinom filma ili je pak zahtijevala tip filma podešen njenoj osebujnoj glum. ličnosti a nije posjedovala ni fiz. atraktivnost koju je film poratnog vremena sve više favorizirao. Osim toga, njeno dijete iz drugog braka (s glumcem M. Seratom) ubrzo je oboljelo od dječje paralize, pa mu je posvećivala najviše vremena. Glumila je u oko 50 filmova. Potkraj života nastupala je i na televiziji.

Ostale važnije uloge: Princeza Tarakanova (F. Ozep i M. Soldati, 1938); Trg cvijeća (M. Bonnard, 1943); Posljednja kočija (M. Mattoli, 1943); Bandit (A. Lattuada, 1946); Pred njim je drhtao Rim (C. Gallone, 1946); Dolje siromaštvo! (G. S. Righelli, 1946); Dolje bogatstvo! (G. S. Righelli, 1947); Assunta Spina (M. Mattoli, 1948); Mnogo snova na ulicama (M. Camerini, 1948); Vulkan (W. Dieterle, 1950); Crvene košulje (G. Alessandrini, 1952); Žene smo (omnibus, epizoda L. Viscontija, 1953); Pakao u gradu (R. Castellani, 1958); Zmijska koža (S. Lumet, 1960); Smijeh radosti (M. Monicelli, 1960); Mamma Roma (P. P. Pasolini, 1962); Made in Italy (N. Loy, 1965); Tajna Santa Vittorije (S. Kramer, 1969); Rim (F. Fellini, 1972).

LIT.: G. Bezzola, Anna Magnani, Parma 1958; P. Carrano, La Magnani, Roma 1986.