LZMK

Filmska enciklopedija

LANG, Fritz Filmska traka traži dalje ...

LANG, Fritz, njemačko-am. redatelj i scenarist austrijsko-žid. podrijetla (Beč, 5. XII 1890 — Hollywood, 2. VIII 1976). Jedinac bečkog arhitekta; studirao arhitekturu na bečkoj Visokoj tehničkoj školi a potom slikarstvo na umj. akademijama u Münchenu i Parizu. Sa 20 godina putuje u Sjev. Afriku, Rusiju, Kinu, Japan i na pacifičke otoke. God. 1913. dolazi u Pariz gdje se uzdržava kao modni crtač, slikar akvarela i karikaturist. Uoči I svj. rata bježi pred franc. policijom u Beč, odlazi na frontu gdje je 4 puta ranjen i 1916. demobiliziran u činu poručnika sa 7 odlikovanja. Od 1917. piše kratke priče a potom scenarije (isprva za Decla-Bioscop iz Berlina), većinom melodramsko-krim. sadržaja: Svadba u Ekszentrik Klubu (1917), Joe Debbs (1917, serijal), Hilde Warren i smrt (1919) u kojem sâm nastupa u ulozi Smrti, i Indijski nadgrobni spomenik (1921) J. Maya, te Kuga u Firenci, Danse macabre i Žena s orhidejama (svi 1919) O. Ripperta.

Prvi film Polutanka (Halbblut, 1919), priču o berlinskoj prostitutki »miješane krvi«, režirao je po vlastitom scenariju. Iste godine realizira melodramu Gospodar ljubavi (Der Herr der Liebe), s prenaglašenim isticanjem ljubomore, mržnje i osvete, kojom ipak nedvosmisleno dokazuje svoje zanatsko umijeće. Spektakularnu pustolovnu melodramu Pauci (Die Spinnen) sam je napisao i 1919. realizirao u 2 dijela (Zlatno jezero /Der goldene See/ i Dijamantni brod /Das Brilliantenschiff/). Ta priča o am. sportašu i fatalnoj ženi Lio Sha (Ressel Orla), vođi međunar. organizacije »Pauci«, prvi put je u njem. kinematografiji istaknula žanr pustolovnog filma; ujedno, to je prvi Langov film s motivom suprotstavljanja zakona i kriminala. Između dvaju dijelova Paukova, L. je — po adaptaciji drame Madame Butterfly D. Belasca i J. L. Longa — režirao film Harakiri (1919), za koji su onovremeni kritičari ustvrdili da predstavlja »grandioznu kulturnu fresku Japana prožetu individualizmom i akcijom«. God. 1920. prvi put surađuje sa scenaristicom Theom von Harbou (svojom budućom suprugom i autoricom scenarija za sve njegove filmove do 1933), koja u njegove projekte unosi stanoviti misticizam i romantiku »njemačkog zavičaja«, što pustolovnim pričama daje nove sadržajne i stilske finese. Prvi njihov film je Lutajuća slika (Das Wandernde Bild, 1920), religiozno-mistična priča o stanovnicima alpskog sela koji su povjerovali u prikazanje Djevice Marije. Iduće godine realizira film Četvorica i žena (Die Vier um die Frau), vještu ljubavno-krim. spletku o burzovnom mešetaru, njegovoj ženi i muškarcima iz njezine prošlosti. Prva priznanja međunar. filmske kritike postigao je svojim 8. filmom Umorna smrt (Der müde Tod, 1921), fantastičnom pričom o zaljubljenoj ženi koja sklapa pogodbu sa Smrću koja će joj — ako izvrši 3 zadatka u 3 različite zemlje i 3 pov. epohe (stari Bagdad, renesansna Venecija i stara Kina) — vratiti u život voljenog čovjeka; iako pod stanovitim utjecajem Netrpeljivosti (1916) D. W. Griffitha, to je prvi Langov film u stilu ekspresionizma (i prvis motivom neumitnosti sudbine), a u njemu se osobito ističe slikovna struktura cjeline (scenografi W. Röhrig i H. Warm) i dijelova nadahnutih njem. popularnim slikarima iz XIX st. Djelo je smatrano suparnikom Kabineta doktora Caligarija (R. Wiene, 1919), koji je sam L. trebao režirati, ali je odbio zbog prethodno dogovorenog angažmana. God. 1922. snima pravo remek-djelo u žanru kriminalističko-pustolovnog filma Doktor Mabuse kockar (Dr. Mabuse der Spieler) u 2 dijela (Slika vremena /Ein Bild der Zeit/ i Pakao, igra o ljudima našeg vremena /Inferno, ein Spiel von Menschen unserer Zeit/), prema romanu luxemburškog pisca N. Jacquesa. Doktor Mabuse je personifikacija Zla, zločinački Um koji želi zavladati svijetom poigravajući se ljudskim sudbinama; snimljen u ateljeu, s izrazitim ekspresionističkim i kubističkim utjecajem na scenografiju i dekor, film većim dijelom ostavlja začudan dojam uvjerljivosti socijalno-psihol. kritike ondašnjega njem. društva koje se nemoćno opiralo soc. bijedi i amoralnosti. Vještu preobrazbu doktora Mabusea u 9 različitih lica ostvario je R. Klein-Rogge. Više od 2 godine (1922-24) trajalo je snimanje spektakularne legende Nibelunzi (Die Nibelungen) u 2 dijela (Siegfriedova smrt /Siegfrieds Tod/ i Kriemhildina osveta /Kriemhilds Rache/), prema istoimenoj germanskoj mitskoj poemi i nordijskim sagama. Često svrstavan u izrazita ekspresionistička ostvarenja, film je prvenstveno romant. saga o junaštvu, ljubavi, osveti i smrti; pronacistički krugovi (tada u usponu) film većinom prihvaćaju (osobito 1. dio, koji se za nacističke vladavine prikazuje u ozvučenoj verziji), dok ga neki kritiziraju zbog »prikazivanja njemačkih predaka kao barbara«. Zanimljivost je da mitskog Zmaja kojeg ubija Siegfried, pokreće mehanizam kojim, unutar njega, upravlja 17 ljudi, a glasovita nibelunška šuma izgrađena je u ateljeu; cijeli projekt stajao je golemu svotu koja nikad nije točno utvrđena. U listopadu 1924, po završetku snimanja Nibelunga, L. odlazi u SAD, gdje se upoznaje s teh. dostignućima tamošnjih studija. Po povratku, navodno nadahnut newyorškim neboderima, snima 1926/27. film Metropolis, najskuplji pothvat UFA-e (ohrabrene golemim komerc. uspjehom Nibelunga), s budžetom većim od 5 000 000 maraka, te sa 37 633 glumca i statista, stotinjak stručnjaka za trikove i makete, kao i mnoštvom pomoćnih radnika. Ta sumorna vizija života u megalopolisu u XXI st. (ekipa scenografa pod vodstvom O. Huntea), s tipičnim ekspresionističkim pokretima masa koje podsjećaju na korove iz Piscatorovih kaz. inscenacija, varira temu o svemoćnom Umu koji gospodari radničkom klasom, pojedincima i duhom čovjeka, izgubljenima u atmosferi prisile, pokornosti i opsjednutosti tehnikom. Snimatelji K. Freund, G. Rittau i E. Schüfftan svojim su rješenjima u načinu snimanja znatno pripomogli impresivnosti te »predorwellijanske« vizije budućeg svijeta. Završetak filma (pomirenje klasa) doživio je kritiku naprednih krugova, jer je poslužio kao propaganda koaliciji desničarskih stranaka. Sljedeći film Špijuni (Spione, 1928), kojim L. još jednom personificira transnacionalni zločinački Um u liku majstora-špijuna (Klein-Rogge), senzacionalno je odjeknuo u svijetu zbog sl. špijunske afere u Londonu tih godina. Žena na Mjesecu (Frau im Mond, 1929), prototip znanstvenofantastičnih filmova o letovima na dr. planete u kojem su surađivali raketni stručnjaci Oberth i Ley, posljednji je Langov nij. film i zadnji projekt za poduzeće UFA. God. 1931. počinje raditi za kompaniju Nero-Film i snima remek-djelo M (svoj zv. prvijenac, kojim dominira melodija iz Peer Gynta E. Griega), u kojem svoju prvu gl. ulogu — djecoubojice — igra P. Lorre. Priča se temelji na 3 istinita događaja, a koncipirana je kao akciona detekcijsko-policijska drama s vrlo plastično prikazanim portretom ubojice (koji simbolizira nemoć čovjeka da se odupre silama u sebi i izvan sebe); za njim ne tragaju samo vlasti, već i velegradsko podzemlje (koje u svojim redovima ne trpi takvu vrst zločinca), ingeniozno ironijski poistovjećeni paralelnom montažom. Unatoč mjestimičnim ustupcima zakašnjelom ekspresionizmu, film je u biti realističan. Scena prosjačkog suda u podzemlju sa svojim ekstatičnim trenucima najbliža je fotografski (F. A. Wagner), ritmički i glumački ekspresionističkoj stilizaciji koja psihol. i soc. uvjerljivosti cjeline daje još veću umj. sugestivnost (brojni gotovo dokumentaristički prizori), osobito u prikazu polit, i društv. problemâ suvremene Njemačke. Posljednji Langov njem. film iz tog razdoblja je Testament doktora Mabusea (Das Testament des Dr. Mabuse, 1933), kojeg je zabranila nacistička cenzura, pa je premijeru doživio u Beču. To je još jedna verzija »vladavine zločina« doktora Mabusea u kojoj su, prema mnogim tvrdnjama, nacističke vođe prepoznale sebe i neke rečenice iz svoje polit. retorike.

Nakon rastave od supruge i suradnice Th. von Harbou (članice NSDAP) te odbijanja ponude ministra propagande J. Goebbelsa da bude »stup nove njemačke kinematografije«, L. u posljednji trenutak napušta Njemačku i odlazi u Pariz, gdje 1934. snima film Liliom prema kaz. komadu F. Molnára, poetsku fantaziju o ljubavnom paru kojom na komičan način ismijava pitanja o moralu i ljudskom ponašanju uopće.

Nakon relativnog uspjeha filma, L. odlazi najprije u London a potom u SAD, gdje 1935. prima i am. državljanstvo.

U Americi za razne kompanije snima 3 krim. filma, Zakon linča (Fury, 1936), Samo jednom se živi (You Only Live Once, 1937) i Ti i ja (You and Me, 1938), koje mnogi nazivaju »socijalnom trilogijom«. Ta djela su stilski prilagođena onovremenom am. realističkom filmu, no imaju i zamjetne tragove njem. ekspresionizma, osobito u ugođaju. U sva 3 prevladava problematika društv. nepravde i masovne histerije, kao i motiv pojedinačnog osvetništva. U Zakonu linča, po mnogima (i samom Langu) njegovu najboljem am. filmu, raspaljena masa sumnjiči i optužuje nevinog čovjeka (S. Tracy), u filmu Samo jednom se živi također biva zatvoren nevin čovjek (H. Fonda), koji bježi iz zatvora i ubija svećenika u trenutku kad »spora pravda« otkriva njegovu nevinost, a u filmu Ti i ja bivši kažnjenik (G. Raft) ne odolijeva svome zločinačkom nagonu i stradava u smislu krilatice »zločin se ne isplati«. God. 1940. L. realizira svoj prvi film u boji Povratak Franka Jamesa (The Return of Frank James), neku vrst nastavka vesterna Jesse James H. Kinga iz 1939, poznatu priču o zlosretnoj sudbini braće James variranu u mnogim am. filmovima. Nakon toga snima svoj drugi vestern Zapadna Unija (Western Union, 1941), o izgradnji transkontinentalnog brzojava 1861; u oba unosi pesimizam dotad nepoznat u tom žanru, kao i svoj česti motiv sudbinskoga. Filmom Lov na čovjeka (Man Hunt, 1941) — o Englezu (W. Pidgeon) koji, osumnjičen za pokušaj atentata na Hitlera, biva mučen od Gestapoa, bježi u domovinu gdje također u zadnji čas izmiče stupici koju postavlja nacistička mreža u inozemstvu — L. započinje niz izrazito antifaš. filmova. Drugi takav I krvnici umiru (Hangmen Also Die!, 1943), po scenariju B. Brechta (koji je, nezadovoljan postupcima producenata, kasnije podigao tužbu i dobio spor), vrsna je psihološko-polit. drama o atentatu na nacističkog protektora Češke i Moravske R. Heydricha u Pragu 1942 (iako u potpunosti ne odgovara pov. činjenicama). Zaplet pun obrata, u kojem članovi pokreta otpora i građani štite izvršitelja atentata (B. Donlevy) i Gestapou podmeću kolaboracionista kojeg nacisti strijeljaju da »spase ugled«, Langu više služi da nacizam ismije, no da prikaže njegovu okrutnost. Inače, poč. 40-ih godina L. napušta 2 projekta u kojima ga zamjenjuje A. Mayo: Potvrdi ili opovrgni (1941) i Mjesečeva mijena (1942). Dalji veliki uspjeh postiže Ministarstvom straha (Ministry of Fear, 1944), špijunskim filmom (jednim od najuspjelijih u žanru) prema istoimenom romanu G. Greenea, o nacističkoj organizaciji u Londonu. Snimljen pretežito u »dekoru noći«, s halucinantnim stanjima i opasnom neizvjesnosti, izravno (kao i naredni) podsjeća na Langovu ekspresionističku fazu. Između ostalog, impresivno je ostvarena spiritistička seansa kao svojevrsni znak nastupajuće spletke, kakav L. dosljedno provodi u većini svojih filmova. Slijedi Žena u izlogu (The Woman in the Window, 1944), stilski rafinirana priča o usamljenom muškarcu (E. G. Robinson) i lijepoj ženi (J. Bennett) koja ga vodi kroz san i noćnu mőru putovima tajanstva i zločina. Istančano ostvareni odnosi, noćne snimke tjeskobnog ugođaja i bravurozna igra protagonista (u kojoj prevladava neodoljivost femme fatale) priskrbili su tom djelu oznaku vodećega u okviru film noira. Grimizna ulica (Scarlet Street, 1946) remake je poznatog filma Kuja (1931) J. Renoira, a Ogrtač i bodež (Cloak and Dagger, 1946) uspjeli špijunski film o spašavanju atomskog stručnjaka iz nacističkog zarobljeništva u Italiji uz pomoć tal. partizana. Idući film Tajna iza vrata (Secret beyond the Door, 1948), thriller o čovjeku (M. Redgrave) opsjednutom umorstvom koji svoju kuću pretvara u muzej glasovitih ubojstava, L. je realizirao u stilu niskobudžetnih filmova, karakterističnih za atelierski način snimanja. God. 1950. realizira uzbudljiv krim. film Kuća pored rijeke (House by the River) i nezapaženu ratnu dramu Američka gerila na Filipinima (American Guerilla in the Philippines), o borbi domorodaca i Amerikanaca protiv Japanaca za II svj. rata. Iste godine, zbog preuzimanja drugog projekta, ne ekranizira ponuđeni scenarij Đavolji general, što ga je potom (1955) u SR Njemačkoj realizirao H. Käutner.

U svome trećem (po nekima i najuspjelijem) vesternu Ranč prokletih (Rancho Notorious, 1952), sa središnjim motivom osvete i ponovno lišenim hepienda, u kojem surađuje sa M. Dietrich, L. prvi u tom žanru koristi naslovnu pjesmu kao integralni dio strukture filma. Sukob u noći (Clash by Night, 1952), melodramu o ljubavnom trokutu, i Plavu gardeniju (The Blue Gardenia, 1953), tipični film noir iz života newyorških nižih i viših slojeva, L. je ostvario brzo i efektno u okvirima hollywoodske proizvodne rutine. Velika hajka (The Big Heat, 1953) snažan je i silovit krim. film o idealistički nastrojenom detektivu (G. Ford), koji se — zbog umorstva supruge — iz borca protiv zločina i korupcije pretvara u ogorčenoga i divljeg izvršitelja osobne osvete. Film Ljudska žudnja (Human Desire, 1954) još je jedan remake Renoirova djela (Čovjek zvijer, 1938, prema romanu É. Zole). Mjesečeva flota/Gusari iz Moonfleeta (Moonfleet, 1955), »dickensovska« priča o sirotom dječaku i krijumčarima iz 1757. u Engleskoj, prvi mu je film u cinemascopeu. Dok grad spava (While the City Sleeps, 1956), krim. film o newyorškim reporterima koji istražuju niz seksualnih umorstava u gradu, iako od mnogih kritiziran, Langu je (uz Zakon linča) najdraže am. ostvarenje. Izvan svake sumnje (Beyond a Reasonable Doubt, 1956) thriller je o sudbinskim slučajnostima koje pomažu pravdi protiv ingeniozno smišljenog zločina, ujedno Langov posljednji am. film. Nakon nekoliko nerealiziranih projekata, nezadovoljan svojom am. karijerom (osobito uplitanjem producenata u njegov rad), L. na poziv producenta A. Braunera odlazi u SR Njemačku, gdje realizira treću verziju (nakon J. Maya 1921. i R. Eichberga 1937/38) Tigra od Ešnapura (1958) i Indijskoga nadgrobnog spomenika (1959), koja svojom stilskom elegancijom i slikovnom svježinom pripada najuspjelijim romantično-pustolovnim filmovima novijeg doba. Tisuću očiju doktora Mabusea (Die Tausend Augen des Dr. Mabuse, 1960) briljantna je rekapitulacija mabuseovske teme u suvremenim okolnostima, koja proročki navješta ulogu televizije u ideologiziranom svijetu sutrašnjice, ujedno i Langov posljednji film.

Vrativši se u Njemačku s nadom da će pomoći obnavljanju njene sterilne kinematografije, L. doživljuje razočaranje; mlada kritika, ispunjena ogorčenjem prema svemu što podsjeća na nedavnu njem. prošlost i težnjom prema posve novim društv. perspektivama i film. vizijama, nije spremna prihvatiti njegove poglede (usprkos njihovoj temeljnoj progresivnosti). Zbog toga se L. povlači, a dalji rad — uz vremešnost — onemogućuju mu i poteškoće sa zdravljem, osobito sve slabiji vid.

Langovo mjesto i značenje u svjetskom filmu iznimno su veliki. Neprestano varirajući 3 u biti romantičarske teme (sudbina, krivnja, želja za osvetom ili društv. pravdom), ostvario je opus prožet pesimizmom, iracionalnošću i oštroumljem na rubu filozofičnosti, ali i fantazmagoričnošću i mistikom, s ugođajem tjeskobe i more koji se funkcionalno uklapa u bizarne priče i egzotične ambijente, te s ugroženim usamljenim junacima koji često nose klicu vlastite kobi — žrtvama okolnosti (soc. i političkih) kojih ponekad i nisu svjesni. Tako, osobito kroz tu gotovo »kafkijansku« dimenziju, L. impresivno izražava krizu građanskog društva i složeni splet njegovih proturječja. Takav svijet uobličio je osebujnim, prepoznatljivim stilom bogate vizualne izražajnosti, vizurama koje — kompozicijom, mizanscenom, svjetlosnim kontrastima i neočekivanim kutovima snimanja — daju naslutiti da na prvi pogled »obične« pojave imaju svoje drugačije, »neobično« naličje. Langov opus u cjelini i neka djela napose utjecali su na mnoge film. redatelje (npr. A. Hitchcocka, L. Buñuela, O. Wellesa, K. Vidora, C. Reeda, H.-G. Clouzota, C. Chabrola, S. M. Ejzenštejna /npr. Nibelunzi na Ivana Groznog/ i I. Bergmana /Umorna smrt na Sedmi pečat/ te autore am. film noira). Nadahnuća stilom i idejama iz njegova ekspresionističkog i postekspresionističkog razdoblja mogu se uočiti i u djelima najmlađih redatelja evropskih i američke kinematografije.

U filmu Prezir (1963) J.-L.Godarda L. igra sâmoga sebe, raspravlja o Homeru te citira Dantea, Corneillea, Hölderlina i Brechta. Bavio se i skulpturom; 1915, pohađajući oficirski tečaj u Ljutomeru, kao prijatelj pionira slov. filma K. Grossmana ostavio mu je 4 rada u tehnici pečene gline. Objavio je roman Zlatno jezero (Der goldene See, Berlin 1920) prema scenariju vlastitog filma Pauci, kao i brojne napise o filmu.

LIT.: A. Lenning, Nibelungen Saga, s. 1. 1960; Ž. Bogdanović, Fric Lang: Ubica, Beograd 1963; F. Courtade, Fritz Lang, Paris 1963; A. Eibel/M. Mourlet, Fritz Lang: Choix de textes, Paris 1964; Verband der Deutschen Filmclubs (izdavač), Retrospektive Fritz Lang. Dokumentation, Bad Ems 1964; P. Jensen, »M« (Classics of the Film), s. 1. 1965; 7 reditelja — 7 razgovora, Beograd 1967; P. Bogdanovich, Fritz Lang in America, New York/London 1967; P. Jensen, The Cinema of Fritz Lang, New York/London 1969; P. W. Jansen/W. Schütte (urednici), Fritz Lang, München 1976; L. H. Eisner, Fritz Lang, London 1976; F. Grafe/E. Patalas/H. H. Prinzler, Fritz Lang, München/Wien 1976.

Vr. V.


Citiranje:
LANG, Fritz. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 15.7.2020. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=2933>.

kratice i simboli