KUROSAWA, Akira

KUROSAWA, Akira, jap. redatelj, scenarist i producent (Tokio, 23. III 1910). Najmlađe od osmoro djece, po ocu podrijetlom iz ugledne samurajske porodice. Prve poduke o umjetnosti prima od školskog učitelja crtanja, a naklonost prema rus. književnosti od starijeg brata Heiga, po zanimanju benshija (komentatora nij. filmova), koji će kasnije počiniti samoubojstvo. Po završetku vojne škole, na kojoj je njegov otac predavao tjelesni odgoj, studira zap. slikarstvo na akademiji Dushuka i učlanjuje se u Proleterski savez umjetnika, sudjelujući i u zabranjenim polit. aktivnostima. Iako su mu radovi izlagani u poznatoj galeriji Nikka, od slikarstva nije mogao živjeti, pa 1936. polaže stroge testove na natječaju studija P. C. L. (kasniji Toho) za asistenta redatelja. Tokom 6 sljedećih godina najčešće surađuje s vrsnim redateljem K. Yamamotom, koji ga upućuje u tajne zanata — od pisanja scenarija do montaže. Koscenarist je i asistent u Yamamotovoj pastoralnoj melodrami Konji (1941), a 1943. samostalno debitira filmom Saga o džudou, nadahnute režije i stilskih inovacija, najavljujući bogatu stvaralačku karijeru. Ona se može podijeliti u 3 faze, a međaši su joj filmovi Rašomon (1950), čiji trijumf na festivalu u Veneciji zap. svijetu otkriva postojanje jedne kreativne kinematografije, i Riđobradi (1965): između njih je najplodnija i najuspješnija faza Kurosawina stvaranja, obilježena brojnim vrhunskim djelima. Do Rašomona režirao je niz zapaženih filmova, tokom rata birajući kompromisne sižeje, a nakon rata otvoreno angažirane i kritički usmjerene, među kojima je najznačajniji Pijani anđeo (1948), ujedno prvi susret sa svojim kasnijim »fetiš-glumcem« T. Mifuneom. Poslije Riđobradog K. je žrtva krize jap. filma (zbog čega je pokušao i samoubojstvo 1971), pa je u 2 desetljeća načinio svega tri filma, od toga jedan u sovj. produkciji (Dersu Uzala, 1975). Tokom 1984/85. realizira svoj »film-oporuku« Pobuna (Ran), inspiriran Shakespeareovim Kraljem Learom. U povodu osnivanja međunar. festivala FEST u Beogradu, K. je odlikovan Ordenom jugoslavenske zastave sa zlatnim vijencem.

U inozemstvu poznat prije svega po kostimiranim filmovima na teme iz jap. prošlosti (jidai-geki) i iz perioda Meiji (1868—1912), K. je podjednako plodan i uspješan i na području suvremenih tema (gendai-geki). Saga o džudou (Sugata sanshiro, 1943), nastala u vrijeme stroge militarističke cenzure, sižeom (iz razdoblja Meiji) o razvoju borilačke vještine džudo, pružila je Kurosawi podlogu za demonstriranje frenetične red. energije i već izbrušenog stila, te za afirmiranje i kasnije omiljene teme o uzdizanju individue moralnim samosvladavanjem. Najljepši trenutak života (Ichiban uchukushiku, 1944) niz je dokumentaristički stiliziranih vinjeta o životu i radu grupe žena-dobrovoljki u optičkoj industriji; zamišljen kao propaganda morala stanovništva koje radi za potrebe fronte, film je rafinirana studija brojnih karaktera i depresivne atmosfere jap. provincije tokom rata. Glumica iz tog filma Yoko Yaguchi postaje uskoro Kurosawinom suprugom. Legenda o džudou, drugi dio (Zoku sugata sanshiro, 1945) manje je uspjeli nastavak njegova prvijenca, rađen bez inspiracije, a na zahtjev voj. vlasti, naglašavajući nacionalizam. Ljudi koji koračaju po tigrovom repu (Tora no o fumu otokotachi, 1945), prema scenariju koji je sâm K. napisao za 3 noći, varira popularni kabuki-komad Kanjincho, o probijanju lukavog generala Yoshitsunea kroz opasnu graničnu zonu; snimljen skromnim sredstvima i u trajanju od nepunog sata, film je majstorski oblikovan, sa znatnim inovacijama u razvijanju karakterâ. Shvaćen kao propaganda pasivnog otpora, bio je zabranjen od savezničkih okupacijskih vlasti do 1952. Ne žalim svoju mladost (Waga seishun ni kuinashi, 1946) jedan je od rijetkih Kurosawinih filmova u čijem je središtu snažan ženski lik (izvrsna Setsuko Hara). Inspiriran istinitim događajem, prati sudbinu kćeri naprednog profesora, osuđivanog prije rata zbog »komunističke djelatnosti«, koja tokom rata nastavlja borbu za očeve ideale i proživljava tragediju gubitka vjerenika, očeva učenika. Ispunjen humanizmom i optimizmom, film je utjecao na formiranje mlađih jap. sineasta (npr. N. Oshime). Divna nedjelja (Subarashiki nichiyobi, 1947) inspirirana je filmom Nije li život divan? (1924) D. W. Griffitha i obrađena kao sentimentalna muz. komedija o ljubavi što nadvladava bijedu, siromaštvo i depresivni ambijent poratnog Japana. Pijani anđeo (Yoidori tenshi, 1948) sugestivno oslikava duh poratnog Japana, psihozu neizvjesnosti, straha i nade; suprotstavljajući dva snažna lika, liječnika i oboljelog gangstera (Takashi Shimura i Toshiro Mifune), K. majstorski razvija temu prijateljstva koje nastaje u prilikama surove stvarnosti. Sâm K. smatra da je upravo u ovom filmu »našao sebe kao autora«. Tihi dvoboj (Shizukanaru ketto, 1949) kombinira osobnu i društv. dramu kroz slučaj liječnika koji se prilikom operacije inficira sifilisom; efektan u prologu, ali neujednačen u razvoju radnje i likova, film samo mjestimice iskazuje redateljev talent. Bijesan pas (Nora-inu, 1949) koristi simenonovski zaplet, s policajcem koji gubi službeni pištolj (kojim je potom počinjena serija ubojstava), da bi pokazao uzbudljivu galeriju karaktera u ugođaju ljetnom žegom i spleenom neizvjesnosti pritisnutog Tokija. Sablazan (Shibun, 1950) Kurosawin je pokušaj protestnog obračuna sa »žutom štampom« i njezinom beskrupuloznošću; uvrijeđeni slikar i pjevačica razobličuju korupciju u tisku i dobivaju spor na sudu (u stilu sentimentalno angažiranih melodrama F. Capre). Rašomon (1950), iako ne najbolji, ključni je film Kurosawine karijere, jer je osvajanjem Grand Prixa u Veneciji, a potom Oscara za najbolji neengl. film, predstavljao najbolju propagandu jap. filma na Zapadu. Dvije pripovijetke R. Akutagawe poslužile su za ispredanje sage (iz XII st.) o 5 različitih viđenja jednog događaja — surovog umorstva, a s direktnim aluzijama na suvremeni Japan; artističkim savršenstvom, složenom strukturom i misaonošću, film oduševljava publiku širom svijeta i povod je za neprestano nova tumačenja. Idiot (Haguchi, 1951) smješta junake Dostojevskog u snježne pejzaže Hokkaida, najsjevernijega jap. otoka, da bi ih približio rus. ambijentu; ogroman Kurosawin napor da sublimira duh velikog pisca, baš zbog tog opterećenja, nije do kraja urodio plodom, mada se suptilnim vođenjem likova i nizom plastičnih detalja približio piščevu tragizmu. Živjeti (Ikiru, 1952), rađen po originalnom scenariju (K. je koscenarist), mnogo snažnije i izvornije odražava temeljno osjećanje ljudske tragike analogno duhu Dostojevskog; sudbina na smrt oboljelog činovnika, koji kraj života osmišljuje humanom akcijom, povod je za vivisekciju civilizacijskog morala i pozicije pojedinca u korumpiranoj sredini. Sedam samuraja (Shichinin no samurai, 1954) novo je remek-djelo: dok je Živjeti sav u asketizmu forme i u naznakama, ovaj se odlikuje nizovima ingenioznih red. bravura, posebno u scenama obračuna samurajâ i razbojnikâ na kiši i u blatu; epski okvir priče, u kojoj ugrožene seljake štiti rižom plaćena grupa samuraja bez gospodara (roninâ), predložak je na kome K. spektakularnom inscenacijom i montažom gradi apoteozu akcionom filmu. U anketi uglednog časopisa »Kinema Jumpo« (1979) proglašen najboljim jap. filmom svih vremena, do gledalaca na Zapadu stigao je skraćen za više od trećinu svoje dužine (sa 200 na 120 min); nagrađen je Oscarom za najbolji film s neengl. govornog područja. Film Bilješke jednoga živog bića (Ikimono no kiroku, 1955) inspiriran je neposrednim frustracijama posljedicama atomskog rata, analizirajući paranoičnu želju jednog starca da obitelj preseli u Brazil; povjerivši tu ulogu tada 35-godišnjem Mifuneu, K. ostvaruje neku vrst angažiranoga soc. dokumenta, ali dosta efemernog u umj. nadgradnji. Krvavi prijesto (Kumonosu-jo, 1957) prenosi siže Shakespeareova Macbetha u milje jap. XVI st. i u briljantnu film. stilizaciju, zasnovanu na kodovima nô-teatra i budističkoj filozofiji o odgovornosti za vlastite postupke; hladna ali savršena kinestetička arhitektonika, dramaturška, mizanscenska i glum. preciznost i funkcionalno smjenjivanje ritma statičnih prizora (mahom interijernih) i ekstatičnih (vanjskih), s frenetičnim finalom u kome Washizu/Macbeth gine pod kišom strijela vlastitih vojnika, čine ovaj film jednom od najdojmljivijih film. adaptacija Shakespearea. Na dnu (Donzoko, 1957) smješta Gorkijeve očajnike u davno Tokugawa-razdoblje, u aspektima života sirotinje ekvivalentno carističkoj Rusiji; s malo radnje, locirajući je u jedan eksterijerni i jedan interijerni ambijent, K. sugestivno razvija atmosferu i pruža glumcima, predvođenim ponovno nadahnutim Mifuneom, priliku za efektne interpretacije. U Skrivenoj tvrđavi (Kakushi torido no san-akunin, 1958), prvom jap. filmu u cinemascope-tehnici, preko sage o princezi koja, pod zaštitom hrabrog generala (T. Mifune), prelazi neprijateljski teritorij noseći ogromno blago, K. demonstrira autorsku autonomnost farsičnom nadgradnjom s nizom tragikomičnih efekata i inovacijama u stiliziranju → chambara žanr-scenâ. Film je imao ogromnog uspjeha širom svijeta i posredno je utjecao na G. Lucasa u koncipiranju sižeja za Rat zvijezdâ (1977). Film Zli mimo spavaju (Warui yatsu hodo yoku nemuru, 1960), prvi u vlastitoj produkciji, obračun je s korupcijom velikih kompanija, u koju je upleten i drž. aparat; u ime surovog zakona profita ubijen je otac gl. junaka (T. Mifune), koji pokušava raskrinkati zločin, vjenčavajući se pod lažnim imenom s hromom kćerkom šefa kompanije; međutim, ovaj »moderni Hamlet« ne uspijeva u zamisli i gine u insceniranoj prometnoj nesreći; suspregnuta režija potcrtava moralne i psihol. dileme junaka i utapa ih u krajnji melodramski pesimizam. Kako film nije postigao očekivani uspjeh, K. se vraća provjerenim jidai-geki temama u filmovima Tjelesna straža (Yojimbo, 1961) i Sanjuro (1962), unoseći u akcione sižeje ovih easterna (vesterna na jap. način) elemente bravurozne red. tehnike i groteskne, tragikomične nadgradnje; isti junak u oba filma je lutajući samuraj (Mifune) koji se naizmjenično stavlja u službu grabežljivih klanova, kako bi se ovi međusobno istrijebili. Kurosawina mržnja prema suvremenoj društv. korupciji, cinizam i izvođačka spektakularnost često se oponašaju (npr. S. Leone u filmu Za šaku dolara). Veliki i mali/Između neba i pakla (Tengoku to jigoku, 1963) snažna je moral, drama u formi detektivskog filma, koja kroz potragu za kidnaperom razotkriva okrutnu društv. podjelu na »raj« bogatih i »pakao« sirotinje, iz koje se regrutiraju očajnici i kriminalci. Riđobradi (Akahige, 1965) zaključno je ostvarenje najplodnije Kurosawine faze, gigantski film-roman, harmonično sklopljene mozaične strukture; priča je smještena na kraj Tokugawa-razdoblja (polovica XIX st.), u ambijent bolnice koju vodi »tiranin meka srca« Riđobradi (posljednja suradnja s Mifuneom); kroz njegov odnos prema mladom liječniku-stažistu (Yuzo Kayama) i prema brojnim pacijentima, mahom tuberkuloznima, odslikava se čitav univerzum ljudske tragike, ozračen aurom nade i humanizma. Nakon neostvarenih kombinacija s am. producentima i prekida snimanja filma Tora, toga, tora, K. se udružuje s kolegama K. Kinoshitom, M. Kobayashijem i K. Ichikawom te u nezavisnoj produkciji u 28 dana realizira Dodeskaden (Dodesukaden, 1970), film (donekle u neorealist. tradiciji) o marginalnim sudbinama stanovnika bijednoga prigradskog naselja, koji pod svaku cijenu nastoje sačuvati bar nešto od svog dostojanstva. Iako je ovim filmom pokazao da može raditi brzo i jeftino, za sljedeće projekte opet teško nalazi financijere u Japanu, pa prihvaća gostoprimstvo sovj. kinematografije i 1975. realizira svoju davnašnju ideju o ekranizaciji putopisnog djela Dersu Uzala (1923) istraživača sibirskih tajgi Vladimira K. Arsenjeva; dirljiva priča o prijateljstvu rus. oficira s usamljenim sibirskim lovcem — Nanajcem, izatkana kroz vizualnu poemu posvećenu prostranstvima netaknute prirode, osvaja simpatije gledališta te Zlatnu medalju na festivalu u Moskvi i Oscara za najbolji neengl. film. Nakon višegodišnjih priprema i uz financ. podršku kompanije 20th Century-Fox, posredstvom G. Lucasa i F. F. Coppole, 1980. realizira impresivni spektakl Kagemusha — sjenka ratnika (Kagemusha), tipični jidai-geki, u kojemu raniji skepticizam u odnosu na surovi samurajski kodeks Bushido ustupa mjesto nostalgiji za starim vremenima, kada su, i u tako okrutnim okolnostima kakva je pogibija cjelokupnoga moćnog klana Takeda, vladali određeni ritualni moral i dostojanstvo, diktirani budističkim vjerovanjem u život poslije smrti; priča o Takedinu dvojniku, sitnom kriminalcu (T. Nakadai) koji svoju ulogu ispunjava i nakon gospodareve smrti, pretekst je za uprizorenje raskošnih scena iz mirnodopskog i ratnog života aristokratsko-samurajske kaste s kraja XVI st., te odlučujuće bitke Nagashino, koja će presudno utjecati da na vlast uskoro dođe dugovječna šogunska dinastija Tokugawa (1603—1868). Film je na festivalu u Cannesu osvojio Grand Prix (ex aequo), a K. nagradu za režiju Britanske filmske akademije.

Jedinstvenu temu svog stvaralaštva K. definira pitanjem: »Zašto ljudi ne mogu živjeti sretnije zajedno?«. On je istodobno moralist, humanist i stilist; kao emotivna, čak sentimentalna osoba, uvijek se inspirira neposrednim događajima, bez obzira da li ih smješta u suvremeni ili pov. kontekst. Često obrađuje motiv odnosa učitelj-učenik, što reflektira utjecaje iz školskih dana i asistiranja Yamamotu. Red. tehnika mu je inovativna, nabijena tenzijom, često frenetičnim ritmom te sugestivnom plastičnošću i kompozicijom slike (njegov najčešći snimatelj je Asaishi Nakai), pokretâ kamere i mizanscene, te montaže. Snimanjem s više kamera znao je ostvariti gotovo skulpturalnu vizualizaciju prostora. Prosedei su mu realistički, a lit. osnova scenarija čvrsta; međutim, u izvedbi kod njega dolazi do pomaka prema stilizaciji, u svakom filmu drugačijoj, no uvijek s prepoznatljivim autorskim pečatom. Često iskazuje i sklonost humoru i groteski. Perfekcionizam na planu forme stvara dojam krajnje izražajne ekonomičnosti, odlučnosti i čvrstine u oblikovanju snažnih društv. ili pov. drama, u čijem je središtu uvijek individualizirana ljudska sudbina, životni put usmjeren samospoznaji kroz proces moralne kušnje ili kroz tragičnu katarzu. S nekoliko stalnih suradnika (Ryuzo Kikushima, Shinobu Hashimoto, Hideo Oguni) uvijek radi na scenarijima svojih filmova, a napisao je i više od 20 scenarija za dr. redatelje (S. Yamamota, S. Toyodu, K. Kinoshitu, S. Taniguchija, M. Makina, I. Morija). Najčešće sâm montira svoje filmove. Zbog kompleksnosti autorske ličnosti, kojom superiorno nadvladava složene raspone raznorodnih dramskih struktura, na Zapadu je nazvan »Shakespeareom suvremenog filma«, dok je u domovini dobio nadimak Tenno (imperator); jedan je od neosporno najsnažnijih i najoriginalnijih autora i jap. i svjetske kinematografije. Duboko urastao u tradiciju jap. kulture, obrazovanjem je otvoren prema utjecajima evr. slikarstva i literature (Dostojevski, Tolstoj, Turgenjev, Shakespeare), kao i am. filma (Ford, Hawks, Capra, Wyler) te Ejzenštejna. Na drugoj strani, omiljeni je autor brojnih mlađih redatelja širom svijeta: njegov utjecaj priznaju S. Peckinpah, A. Penn, F. F. Coppola, J. Milius, A. A. Tarkovski i dr. Nove verzije njegovih filmova izvan Japana načinili su J. Sturges (Sedmorica veličanstvenih, 1960, prema sižeju Sedam samuraja), M. Ritt (Bijes, 1964, prema Rašomonu) i S. Leone (Za šaku dolara, 1964, prema Tjelesnoj straži). God. 1971/72. u Tokiju su u 12 svezaka objavljeni svi njegovi scenariji (The Complete Works of Akira Kurosawa ).

LIT.: S. Ezratty, Kurosawa, Paris 1964; D. Richie, The Films of Akira Kurosawa, Berkeley 1965; D. Richie, Focus on »Rashomon«, Englewood Cliffs 1972; M. Mesnil, Akira Kurosawa, Paris 1973; P. Erens, Akira Kurosawa: A Guide to References and Resources, Boston 1979; A. Tassone, Akira Kurosawa, Firenze 1981.