KOBAYASHI, Masaki

KOBAYASHI, Masaki, jap. filmski i tv-redatelj (14. II 1916). Studirao filozofiju i književnost na sveučilištu Waseda, osobito se zanimajući orijentalnom umjetnošću. Tek što se 1942. zaposlio u studiju Shochiku Ofuna, biva regrutiran i poslan na ratište u Mandžuriji, gdje se pasivnim otporom i odbijanjem oficirskog čina suprotstavlja okrutnosti voj. sistema. Nakon jap. sloma godinu dana provodi u zarobljeničkom logoru na Okinawi. God. 1946. vraća se u Shochiku i 1947—53. asistent je K. Kinoshite, od kojega poprima ne samo zanatsku vještinu, već i utjecaje u izboru sižejâ i forme za svoje prve filmove. Debitira lirskom, sentimentalnom obiteljskom dramom Mladost mojih sinova (Musuku no seishun, 1952). Već sljedeće godine filmom Soba debelih zidova (Kabe atsuki heya), na čijem je scenariju surađivao i pisac-komunist K. Abe, provocira cenzuru, otvoreno ukazujući na polit. i soc. nepravde prema ratnim zarobljenicima. Reakcije na to djelo (zabranjeno do 1956) vraćaju ga žanru shomin-geki (socijalno obojeni »obiteljski filmovi«), da bi se angažirane teme ponovno prihvatio u filmu Kupit ću te (Anata kaimasu, 1956), pamfletu protiv korupcije u baseballu: mlada zvijezda ove sport. igre zbog novca napušta obitelj, djevojku i prijatelje. Crnom rijekom (Kuroi kawa, 1957) diže glas protiv korupcije oko am. vojnih baza, gdje se razvijaju prostitucija, kocka i kriminal; u tom filmu prvu šansu — melodramatičnom ulogom — dobiva mladi Tatsuya Nakadai, koji će biti protagonist autorova grandioznog pothvata Ljudsko stanje (Ningen no joken, 1959 —61). Ta proturatna freska sastavljena od 3 trosatna filma, ekranizacija šestosveščanog romana J. Gomikawe, realizirana je uz velike poteškoće i djelomice u nezavisnoj produkciji; Kobayashijevo osobno iskustvo omogućilo mu je da stvori upečatljivu i potresnu sliku ratnih strahota kroz golgotu gl. junaka Kajija, pacifista uvučenog u ratni pokolj. Priznanja na festivalu u Veneciji navještaju i međunar. ugled ovog redatelja, koji će se potvrditi sa 3 uzastopna uspjeha: Harakiri (Seppuku, 1962), autorov prvi kostimirani film, koji osmišljenom film. stilizacijom surovo ukazuje na besmislenost samurajskog kodeksa časti (Bushido) u konfrontaciji osiromašenih ronina (samuraja bez gospodara) s vlastelinskom ohološću; bajkoviti Strašne priče (Kwaidan, 1964), autorov prvi film u boji, izuzetno bogate inscenacije, u kojem kompilira 4 priče o duhovima L. Hearna; Pobuna (Joiuchi, 1967) još je jedan prosvjed protiv feudalnih zakona koji negiraju dostojanstvo potčinjenih, zbog čega dolazi do bezizlazne konfrontacije i katarzično tragičnog finala. U produkcijskim kontekstu K. je spona stare generacije s novom i preteča jap. »novog vala«, dok u stvaralačkom pogledu pripada stilistima, tragačima za skladom svih elemenata film. poetike (kompozicije slike, montažnog ritma, pokreta kamere), što — u kombinaciji sa sklonošću prema analizi društv. nepravdi — njegovim film. dramama daje oporu i patetičnu težinu. Do 1984. režirao je oko 20 igr. filmova.

Ostali važniji filmovi. Divni dani (Uruwashiki saigetsu, 1955); Nasljedstvo (Karami-ai, 1963); Mladost Japana (Nihon no seishun, 1968); Krčma zla (Inochi bo ni furo, 1971); Fosili (Kaseki, 1975, film i tv-serija od 13 epizoda); Tokijski proces (Tokyo saiban, 1984, dugometraženi dokumentarni).