LZMK

Filmska enciklopedija

KEATON, Buster Filmska traka traži dalje ...

KEATON, Buster (pr. ime Joseph Francis Keaton), am. filmski glumac, redatelj, scenarist i producent (Piqua, Kansas, 4. X 1895 — Hollywood, 1. II 1966). Već u 3. godini roditelji su ga uveli u svoj posao putujućih akrobata-komičara, nastupajući otada kao The Three Keatons, ali kad je Busteru bilo 6 godina, ime se trupe promijenilo u Buster assisted by Joe and Myra Keaton. Kad je otac zbog pijanstva 1917. morao napustiti opasni posao akrobata, Buster je već bio ugledni, dobro plaćeni glumac-akrobat koji je nastupao u zasebnim točkama u Schubertovim revijama u newyorškom Winter Gardenu. Otuda, put ga je vodio na film (prvi nastup u Mesarskom naučniku, 1917), pa 1917—19. snima epizodne uloge u kratkometr. komedijama, u kojima je gl. uloge igrao Fatty Arbuckle (koji ih je i režirao). Od 1919. K. sâm postaje gl. glumcem (i osnovnom kreativnom snagom) niza komedija od jedne role, među kojima se osobito ističu Tupoglavac (The Saphead, 1920), Tjedan dana (One week, 1920), Čamac (The Boat, 1921) i Električna kuća (The Electric House, 1922); filmovi postižu velik uspjeh, a K. postaje vodećom zvijezdom kompanije First National (neposredno pošto ju je napustio Ch. Chaplin). Nižući uspjeh za uspjehom, K. — osim što je glumac — postaje i suredateljem i koscenaristom svojih filmova, a pomalo i gl. konkurentom Chaplinu po visini prihodâ. Poslije neospornog uspjeha srednjometr. filma Pajkani (Cops, 1922), K. i njegov producent J. M. Schenck odlučuju se 1923. na snimanje dugometr. komedijâ. Prvo u nizu velikih Keatonovih ostvarenja (u korežiji sa E. Clineom) bila je parodija na Netrpeljivost D. W. Griffitha pod naslovom Tri životna doba (The Three Ages, 1923), sastavljena u stvari od 3 dvočinke, od kojih se jedna događa u kamenom dobu, druga u vrijeme Rimskog carstva, a treća je, kao i kod Griffitha, bila suvremene tematike. Drugi dugometr. film, snimljen izvan studija u Oregonu, parodija običajâ Naše gostoprimstvo (Our Hospitality, 1923, suredatelj sa J. Brystoneom), već je tipično ostvarenje zrelog Keatona, puno njegovih specifičnih gegova. Slijedi film (koji je samostalno režirao) Buster detektiv (Sherlock Jr., 1924), po nekima najkompleksnije njegovo ostvarenje (R. Clair ga uspoređuje s dramama L. Pirandella), vizija svijeta u kojoj se miješaju zbiljsko i imaginirano, odn. java, san i film; priča je to o kino-operateru koji, zaspavši u toku projekcije, sanja o svojim podvizima i »ulazi« u film koji sâm projicira, pretvarajući se u Sherlocka Holmesa. Iste godine realizira vrlo uspješnu komediju Navigator (The Navigator, suredatelj sa D. Crispom), svoj najveći komerc. uspjeh, s pričom koja asocira na Robinsona Crusoea, o milijunašu koji se dosađuje i zbog toga odlučuje oženiti; posljedica toga jest da se s izabranicom našao na napuštenome prekooceanskom brodu na pučini. Nešto manje uspjeha polučuje s iduća 2 filma: Sedam sreća (Seven Chances, 1925), o sramežljivom zaljubljeniku koji je nakon godinâ oklijevanja (kao uvjet da dobije nasljedstvo) svoju dragu prinuđen osvojiti i oženiti u jedan dan, i Naprijed na Zapad! (Go West, 1925), jedan od najsentimentalnijih Keatonovih filmova, o siromašku koji — u potrazi za srećom — krstari Amerikom i napokon se skrasi među kaubojima. Iduće godine snima film Buster boksački šampion (Battling Butler), s likom dokonog ekscentrika sličnog onom iz filma Navigator, prinuđenog da se okuša kao boksač. God. 1927. režira jedan od svojih najslavnijih filmova (prema vlastitoj izjavi, njegov najdraži) General (The General, suredatelj sa C. Bruckmanom), djelo bazirano na istinitoj zgodi iz Američkoga građanskog rata, o »malom« čovjeku koji izvrši junačka djela boreći se sam protiv čitave armije, puno zanimljivih akcionih prizora i gegova vezanih uz lokomotivu (po čijem je imenu i film dobio naslov). Ohrabren uspjesima, K. osniva vlastitu produkciju (filmove distribuira preko kompanije MGM) i snima najprije uspjeli Koledž (College, 1927), pa Steamboat Bill Jr. (1928). Potpisuje zatim ugovor s MGM-om, u kojem realizira uspjeli film Snimatelj (Cameraman, 1928) i svoj »labuđi pjev« Nagla ženidba (Spite Marriage, 1929). Pojava zvuka na filmu i Keatonov kronični alkoholizam pospješuju kraj njegove karijere. Iako je i dalje prisutan na filmu pišući scenarije, pojavljujući se u malim ulogama, te kao gegmen ili kao producent, K. je relativno brzo pao u zaborav, pogotovo kad je 1937. morao na liječenje u psihijatrijsku kliniku. Kao o velikom komičaru nij. filma počelo se o njemu ponovno govoriti kada se, u tragičnim okolnostima, 1947. pojavio u cirkusu Medrano kao jedan od klaunova. Nakon toga, nekoliko poznatih redatelja daje mu manje uloge u svojim filmovima, tako B. Wilder u Bulevaru sumraka (1950) i Ch. Chaplin u Svjetlima pozornice (1952). Iz financ. katastrofe izvlači ga tek igr. biografski film Priča o Busteru Keatonu (1957) S. Sheldona, u kojem njegov lik portretira D. O’Connor. Velika retrospektiva njegovih filmova na festivalu u Veneciji 1965. donosi mu posljednju satisfakciju — 6 mjeseci prije smrti od raka.

Iako je podrijetlo Keatonove komike, baš kao i Chaplinove, bilo cirkusko-vodviljsko, bitan element njegovog karaktera i njegovog lika bilo je »kameno lice«, reklamirano kao lice »čovjeka koji se ne smije«. K. je izabrao vrlo težak put u stvaranju smiješnoga na filmu. Zbog nepomičnosti tog lica, skromnosti pokreta i jednostavnosti kostima, koji, uostalom, i nije bio konstantan (preširoke hlače koje su naramenicama okačene o uska ramena, prugasta košulja s leptir-kravatom te mali, plitki i izgužvani šeširić), sve se koncentriralo u njegovu tužnom pogledu. Iako od djetinjstva akrobat, njegovi su pokreti znali biti i nespretni, naglašeno mehanički, kao nevoljki, nezavisni i otuđeni od turobne ličnosti patnika uvučenog u ljušturu neadekvatnog tijela. Tek na trenutak, najčešće u samom finalu svakog filma, kao da se budio iz letargičnog sna i sve bi se odjednom počelo sjedinjavati: revolt u očima sa savršenstvom i snagom pokreta; tek tada pokazivalo bi se njegovo majstorstvo u superiornom izvođenju najtežih i najkompliciranijih akrobatskih gegova. Keatonove komedije nisu, kao Chaplinove, građene na suprotnostima velikih, snažnih i malih, slabih, bogatih i siromašnih, moćnih i bijednih; lik kojeg je tumačio bio je veliki, tužni usamljenik, uvijek sam protiv sviju. On nikad nema samo jednog protivnika: njegov »neprijatelj« je svijet koji ga okružuje. Njega ne progoni jedan policajac, već gomila (Pajkani), gomile neprijateljskih vojnika (General), čopor snobovskih, glupavih studenata (Koledž), on sam mora ovladati golemim brodom (Navigator), monstruoznom, mehaniziranom kućerinom (Električna kuća) ili zahuktalom lokomotivom (General). Njegov lik je utjelovljenje usamljenog pojedinca, osjećajnoga, poniženog zbog svoje različitosti u svijetu konfekcioniranih ljudi koje stvara indus. društvo. Međutim, iako nesposoban za uobičajeno komuniciranje sa svijetom, ekscentričan, melankoličan i prividno rezigniran, on je na kraju svojih filmova pokazivao žilavu upornost i nesalomljivu sposobnost da se uhvati u koštac s problemima koji normalno premašuju ljudske mogućnosti. Iako uvijek sam — on je, na kraju, redovito bivao pobjednikom. I dok se Chaplin koristio kamerom za registraciju svojih bravuroznih pantomima, K. je bio jedan od najboljih film. redatelja, griffithovskog tipa; njegov jezik bio je jezik filma, s osjećajem za narativnu i ritmičku montažu te uklapanje radnje u ambijent. Upravo zbog toga su nove, na audiovizuelnim medijima odgojene generacije poslije II svj. rata, za razliku od prethodnih odnjegovanih na književnosti i kazalištu, počele stvarati mit Keatona, suprotstavljajući ga idealu prethodnikâ — Chaplinu. Za suvremene naraštaje film. estetičarâ »Keatonovo lice je najizražajnije od svih lica na filmskom platnu« i »stoji skoro na istoj razini na kojoj je i Lincolnovo« (J. Agee). On je napeta i koncentrirana energija, a njegovi filmovi »posjeduju matematičku apstraktnost ravnu nadrealnome«. Dok je za generaciju svojih vršnjaka »Keaton bio daleko iza Chaplina« (G. Sadoul), a »mašta mu je bila sigurno mehanička, mada često šarmantna« (Ch. Ford), uz to i »komičnost isplanirana« (J.-P. Lebel), danas se ističe »njegovo savršeno vladanje tjelesnim«, njegova »matematika humora« povezana s »jedinstvenom inteligencijom«, pa sve do najradikalnije tvrdnje da je »razlika između Keatona i Charlieja Chaplina razlika između poezije i uravnoteženosti« (A. Sarris). Ukupno je nastupio u 36 kratkometražnih nij. filmova (u 19 je bio i suredatelj), u 12 dugometražnih nij. filmova (sve je i režirao — sam ili u suradnji), u 30 kratkometražnih zv. filmova te u 38 dugometražnih zv. filmova; u zv. razdoblju režirao je samo 3 kratkometr. filma, dok je znatno češće surađivao kao gegmen u filmovima dr. redatelja. U anketi londonskoga film. časopisa »Sight and Sound« 1972. njegov General dijeli 8. i 9. mjesto na listi najboljih filmova svih vremena. Objavio je autobiografiju Moj čudesni svijet slapsticka (My Wonderful World of Slapstick, New York 1960).

Ostali nij. filmovi (kao glumac i suredatelj): Zatvorenik br. 13 (Convict 13, 1920); Strašilo (The Scarecrow, 1920); Susjedi (Neighbors, 1920); Zla sreća (Hard Luck, 1921); Visok cilj (High Sign, 1921, snimljen 1920 — prvi u kome je K. glavna zvijezda); Koza (The Goat, 1921); Kazalište (The Playhouse, 1921); Začarana kuća (The Haunted House, 1921); Veze moje supruge (My Wife’s Relations, 1922); Bljedoliki (The Paleface, 1922); Kovač (The Blacksmith, 1922); Ledeni sjever (The Frozen North, 1922); Sanjarenja (Day Dreams, 1922); Balunatik (The Balloonatic, 1923); Ljubavno gnijezdo (The Love Nest, 1923).

Ostali važniji zv. filmovi (kao glumac): Hollywoodska revija 1929. (Ch. F. Reisner, 1929); Hollywoodska kavalkada (I. Cummings, 1939); Zauvijek i dulje (omnibus, 1943); Dobroga starog ljeta (R. Z. Leonard, 1949); Za mene si sve (W. Lang, 1949); Put oko svijeta za 80 dana (M. Anderson, 1956); Pustolovine Huckleberryja Finna (M. Curtiz, 1960); Taj ludi, ludi, ludi svijet (S. Kramer, 1963); Smiješne su se stvari dogodile na putu za Forum (R. Lester, 1966).

LIT.: S. Geht, Baster Kiton, Moskva 1926; J. Pantieri, L’originalissimo Buster Keaton, Milano 1963; D. Turconi/F. Savio, Buster Keaton, Venezia 1963; M. Oms, Buster Keaton, Paris 1964; J.-P. Lebel, Buster Keaton, Paris 1964; J.-P. Coursodon, Keaton et Cie., Paris 1964; R. Blesh, Keaton, New York 1966; D. W. McCaffrey, Four Great Comedians: Chaplin, Lloyd, Keaton, Langdon, New York/London 1968; G. Rondolino, Buster Keaton, Torino 1970; W. Günther/W. Tichy (sastavljači), Buster Keaton, Frankfurt a. M. 1971; P. Arlorio, Il cinema di Buster Keaton, Roma 1972; J.-P. Coursodon, Buster Keaton, Paris 1973; F. Manchel, Yesterday’s Clowns, New York 1973; E. Rubinstein, The General, Bloomington 1973; W. Schütte/P. W. Jansen (urednici), Buster Keaton, München/Wien 1975; G. Cremonini, Buster Keaton, Firenze 1976; W. Tichy, Buster Keaton, Reinbek 1977; T. Dardis, Keaton — the Man Who Wouldn’t Lie Down, London 1979; F. Ballo, Buster Keaton, Milano 1982; R. Benayou, Le regard de Buster keaton, Paris.

V. Pog.


Citiranje:
KEATON, Buster. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 12.7.2020. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=2630>.

kratice i simboli