JUTKJEVIČ, Sergej Josifovič

JUTKJEVIČ, Sergej Josifovič, sovj. redatelj (Petrograd, danas Lenjingrad, 28. XII 1904 — Moskva, 23. IV 1985). Već kao student slikarstva, s nepunih 18 godina, aktivan je u zbivanjima na području sovj. avangardne umjetnosti, osnivajući sa G. M. Kozincevim i L. Z. Traubergom → FEKS. Isprva djeluje kao scenograf i redatelj u kazalištu (surađuje i sa S. M. Ejzenštejnom), da bi nakon završenog kursa film. režije u Moskvi prešao na film. Iako debitira još 1925. ekscentričnom komedijom Daj radio! (Dajoš radio!, suredatelj i koscenarist sa S. Grjunbergom), ne nastavlja odmah red. karijeru, već djeluje kao scenograf i asistent redatelja u filmovima Izdajica (1926) i Treća Meščanska (1927) A. M. Rooma. Njegova prva samostalna ostvarenja, Čipke (Kruževa, 1928) i Crno jedro (Čërnyj parus, 1929), pokazuju zaokupljenost vizualnim efektima i stilizacijom, tako tipičnima za sovj. avangardiste 20-ih godina. I u kasnijim filmovima J. će više pažnje posvećivati formalnim rješenjima negoli dramskoj uvjerljivosti. Već prvim zv. filmom Zlatna brda (Zlatye gori, 1931) postaje jednom od najzanimljivijih red. osobnosti sovj. filma; impresionira nadasve ambicioznim kontrapunktiranjem slike i zvuka, pokretnom kamerom i slojevitom mizanscenom. Ugled potvrđuje i Kontraplanom (Vstrečnyj, 1932), u kojem je red. zadatke sa F. M. Ermlerom podijelio tako što je sâm preuzeo prizore koje su »nosili« mlađi glumci. Pedantni realizam tog filma odudarao je od dr. Jutkjevičevih ostvarenja, no njegovo uklapanje u trend socrealist. umjetnosti podudaralo se s prosvjedima protiv robovanja tradiciji avangardizma i sovj. nijemog filma. Jutkjevičev doprinos takvome novom usmjerenju ogledao se osobito u producentskom radu u lenjingradskome film. studiju, gdje je podržavao projekte zasnovane na čvrstoj naraciji M. S. Donskoga, V. G. Legošina i L. O. Arnštama, kao i u balansiranju vizualnoga i dramskoga u vlastitim filmovima, tako u vrlo uspješnom Čovjeku s puškom (Čelovek s ružëm, 1939). Četrdesetih godina »luta« između vraćanja ekscentričnim komedijama, nesporazumâ sa staljinističkom birokracijom — Svjetlo nad Rusijom (Svet nad Rossiej, 1947) završilo je u bunkeru — i pravljenja prigodnih pamfleta. Idući stvarni uspjeh postiže tek 1956. ekranizacijom Shakespeareova Otela, kultiviranom, glumački efektnom adaptacijom klasika, koja je privukla veliku pozornost na festivalu u Cannesu.

U razdoblju novog procvata sovj. filma J. se u potpunosti odriče izravnih dodira sa sovj. društvenom svakodnevicom, preferirajući položaj umjetnika koji se bavi općim problemima i formalnim eksperimentiranjem. Zapaženi su njegovi filmovi o Lenjinovu životu, od kojih je najzanimljiviji Lenjin u Poljskoj (Lenin v Pol’še, 1966), osobito zbog neuobičajenog inzistiranja na monologu gl. ličnosti koji isključuje glasove dr. glumaca. Pozornost je privukao i kombinacijama anim. i igr. filma, snimljenima zajedno sa A. G. Karanovičem po djelima Majakovskog, Hladni tuš (Banja, 1962) i Majakovski se smije (Majakovskij smeëtsja, 1976). Najviše priznanja polučuje ipak elegičnim filmom Neuzvraćena ljubav (Sjužet dlja nebol’šogo raskaza, 1969), u kojem delikatno emocionalno stanje izlaže asocijativnim fabuliranjem i isprepletanjem realizma i stilizacije.

J. je doktorirao iz teorije umjetnosti i preko 30 godina predavao režiju na visokoj film. školi VGIK u Moskvi. Njegova filmografija obuhvaća i više dokum. filmova, od kojih se posebno ističu Ankara, srce Turske (Ankara, serdce Turcii, 1934, suredatelj sa L. O. Arnštamom) i Pjeva Yves Montand (Poët Iv Montan, 1957, zajedno sa M. J. Sluckim).

Ostali važniji filmovi: Jakov Sverdlov (1940); Borbeni filmski album br. 7 (Boevoj kinosbornik n. 7, 1941); Navi doživljaji Švejka (Novye pohoždenija Švejka, 1943); Tri susreta (Tri vstreči, 1948, suredatelj sa V. I. Pudovkinom i A. L. Ptuškom); Prževalski (Prževal’skij, 1951); Skenderbeg (Velikij voin Albanii Skanderbeg/Skenderbeu, 1954, sovjetsko-alb. koprodukcija); Priče o Lenjinu (Raskazy o Lenine, 1957); Lenjin u Parizu (Lenin v Pariže, 1981).

LIT.: H. Herlinghaus, Serguei Jutkewitsch, Weg und Werke, Berlin 1965; M. Turowskaja/J. Chanjutin, Serguei Jutkewitsch, Berlin 1968; Sergej Jutkevič, Moskva 1974; M. Šlemrová, Sergej Jutkevič, Praha 1974; D. Moldavskij, S Majakovskim v teatre i kino. Kniga o Sergee Jutkeviče, Moskva 1975; L. Schnitzer/J. Schnitzer, Youtkevitch, s. 1. 1976.