JANNINGS, Emil

traži dalje ...

JANNINGS, Emil (pr. ime Theodor Friedrich E. Janenz), njem. filmski i kazališni glumac švic. podrijetla (Rorschach, 23. VII 1884 — Stroblhof, Austrija, 2. I 1950). Sa 16 godina bježi od kuće i neko vrijeme radi kao »mali« na brodu, a s 18 postaje profesionalnim glumcem, nastupajući u lokalnim kazalištima u Zürichu i Görlitzu (osobito se ističe u djelima F. Schillera). Nakon toga djeluje u putujućim kaz. trupama, često s uspjehom održavajući i recitale poezije. Na zagovor glumca W. Kraussa primljen je 1914. u berlinski Deutsches Theater M. Reinhardta, a iste godine prvi se put pojavljuje i na filmu. God. 1916. postaje omiljenim glumcem E. Lubitscha. Dvadesetih godina svoja kaz. iskustva s uspjehom prilagođuje filmu, impresivno odigravši čitav niz likova iz povijesti i književnosti, mahom impulzivnih i strastvenih; tako glumi Henrika VIII u Anni Boleyn (E. Lubitsch, 1920), naslovnu ulogu u Dantonu (D. Buchowetzki, 1921), cara Nerona u filmu Quo vadis? (G. Jacoby, 1923), naslovnu ulogu u Tartüffu (F. W. Murnau, 1925) i Mefista u Faustu (F. W. Murnau, 1926), svrstavši se tim ulogama među vodeće glumce njem. filma. Sa 2 njem. filma postiže i svjetski uspjeh; u nijemome Posljednjem čovjeku (1924) F. W. Murnaua, još uvijek u ekspresionističkoj maniri glume (izražajnošću, pojavom, kretnjama), tumači degradiranoga i očajnog vratara luksuznog hotela, dok u zvučnome Plavom anđelu (1930) J. von Sternberg kreira nezaboravni lik autoritativnog profesora slomljenog nesretnom ljubavi prema barskoj pjevačici (M. Dietrich). God. 1926—29. boravi u Hollywoodu; na prvoj dodjeli uopće nagrađen je Oscarom za uloge u filmovima Put svega živog (1927) V. Fleminga i Posljednja zapovijed (1928) J. von Sternberga, kao prvi od dosad samo 2 glumca s neengl. govornog područja koji su tu nagradu primili. Za vrijeme nacizma nastupa u brojnim režimsko-propagandnim filmovima (dobivajući za to brojne drž. nagrade i počasti), ali i ostvaruje više zapaženih glum. kreacija — mahom u biografskim filmovima (npr. Robert Koch, 1939, i Ohm Krüger, 1941, H. Steinhoffa). Službena kritika smatra ga tada jednim od »velike četvorice« njem. karakternih glumaca (uz W. Kraussa, G. Gründgensa i H. Georgea). God. 1945. povlači se i s filma i iz kazališta.

Ostale važnije uloge: Kad činimo isto (E. Lubitsch, 1916); Zatvor vjernosti (E. Lubitsch, 1917); Oči mumije Ma (E. Lubitsch, 1918); Gospođa Du Barry (E. Lubitsch, 1919); Kohlieselove kćeri (E. Lubitsch, 1920); Štakori (H. Kobe, 1921); Braća Karamazovi (D. Buchowetzki i C. Froehlich, 1920); Vendetta (E. Lubitsch, 1921); Faraonova žena (E. Lubitsch, 1921); Othello (D. Buchowetzki, 1922); Tragedija ljubavi (J. May, 1923); Nju (P. Czinner, 1924); Muzej voštanih figura (P. Leni, 1924); Varijete (E. A. Dupont, 1925); Ulica grijeha (M. Stiller, 1928); Rodoljub (E. Lubitsch, 1928); Grijesi očeva (L. Berger, 1928); Izdaja (L. Milestone, 1929); Oluja strasti (R. Siodmak, 1931); Stari i mladi kralj (H. Steinhoff, 1935); Traumulus (C. Froehlich, 1936); Vladar (V. Harlan, 1937); Razbijeni vrč (G. Ucicky, 1937); Otpuštanje (W. Liebeneiner, 1942).

LIT.: V. Fefer, Emil Janings, Moskva 1926; B. Mazing, Emil Janings, Moskva/Leningrad 1928; R. Biedrzynski, Emil Janings, Berlin 1936.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1986-1990.

Citiranje:

JANNINGS, Emil. Filmska enciklopedija (1986-90), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 25.4.2024. <https://filmska.lzmk.hr/clanak/2452>.