IMAI, Tadashi

IMAI, Tadashi, jap. redatelj i scenarist (Tokio, 8. I 1912). Sin svećenika, odrastao u vrlo tradicionalnoj obitelji. Za studija povijesti na sveučilištu u Tokiju prihvaća marksističu ideologiju, zbog čega je bio i hapšen. God. 1934. počinje raditi kao scenarist — isprva u studiju J. O., zatim u Tohou. Kao redatelj debitira 1939. filmom Pomorska akademija Numazu (Numazu heigakko). Za II svj. rata režira oficijelne propagandne filmove, a nakon rata nastavlja s komun. aktivnošću. Zbog angažiranja u štrajku radnikâ studija Toho (1950) otpušten je, pa osniva vlastitu nezavisnu produkciju. Realizirao je više od 40 filmova, većinom socijalnokritičke tematike. Ugledni jap. filmski časopis »Kinema Jumpo« pet ga je puta proglašavao autorom filma godine.

I. je najbolja ostvarenja dao 50-ih godina, obilježivši tako jap. »neorealizam« tog doba. Zanimaju ga obespravljeni junaci u tragičnim situacijama, koje obrađuje dokumentarističkim stilom, s izrazitim smislom za atmosferu. Prvi mu je značajniji uspjeh film Mi smo živi (Dokkoi ikiteru, 1951), nazivan »japanskim Kradljivcima bicikla« (prema poznatome neorealist. djelu V. De Sike iz 1948); kroz tragediju nezaposlene obitelji koja pokušava grupno samoubojstvo, I. sažima cijelo sumorno poslijeratno razdoblje. Nakon toga ogleda se u razobličavanju suvremenih problema svoje zemlje u širokom spektru tema, kao što su obnova trustova (Neprijatelj naroda — Ninshu no teki, 1946), relativnost sudske pravde (Sjenke usred dana — Mahiru no hankoku, 1956), eksploatacija seljakâ (Riža — Kome, 1957), revolt mladih (Priča o čistoj ljubavi — Junai monogatari, 1958, Zlatni medvjed u Berlinu), rasizam ukorijenjen u duhu naroda (Kiku i Isamu — Kiku to Isamu, 1959) i dr. Suvremene ideje izražava i u pov. filmovima (jidai-geki); tako u filmu Nevjerna žena/Bubnjevi u noći (Yoru no tsuzami, 1958) obračunava s feudalnim moralom koji preljubnicu obvezuje na samoubojstvo, a u Okrutnoj povijesti Bushida (Bushido zanzoku monogatari, 1963) s tradic. militarističkim duhom. Poslije tog filma, također nagrađenog (ex aequo) Zlatnim medvjedom na festivalu u Berlinu, radi na komercijalnijim projektima. Povremeno s uspjehom režira i na televiziji.

Ostali važniji filmovi: Plave planine (Aoi sammyaku, 1949); Prije no što se ponovno sretnemo (Mata au hi made, 1950); Kula ljiljana (Himeyuri no to, 1953); Uzburkane vode (Nigorie, 1953); Yukiko (1955); Priča iz Echiga (Echigo tsutsuishi, 1964); Rijeka bez mosta (Hashi ga kawa, 1970).