GVINEJA

GVINEJA. Ova afr. zemlja nastoji već od stjecanja nezavisnosti 1958. osamostaliti svoju film. proizvodnju i distribuciju. U tom smislu kinematografija je nacionalizirana, osnovan je studio dokum. i igr. filmova, uređen je laboratorij za crno-bijele i kolor-filmove (na 35 i 16 mm), što je sve udruženo u dobro opremljenom Silly Filmu. Ovisnost o stranim distributerima ipak nije posve uklonjena, pa je i broj kinematografa u drž. vlasništvu relativno skroman (oko 50%) u odnosu na ukupni broj od samo pedesetak kinematografa.

Gvinejski film. autori, dobrim dijelom apsolventi ili praktikanti raznih film. škola i seminara (u Parizu, Moskvi, Los Angelesu, Beogradu i Münchenu), dotiču u svojim filmovima, većinom dokumentarnim, probleme nastale u razdoblju poslije stjecanja nezavisnosti. Naglasak je na sukobu između tradicije i težnje za prosvijećenim, modernim društvom. Daju se opisi folklornih i tradic. običaja i pojava; redatelj Seku Amadu Camara snima 3 takva dokum. filma (»Afričke pjesme«, 1969; »Gvinejski baleti«, 1969; »Afrika je stvorila ples«, 1970); redatelj Costadès Diagne snima 1965. dokum. film »Ljudi plesa«; Musa Kemoko Diakite snima dokum. film »Hyrde Diama«, o nacionalnom festivalu kulture u Conakryju, a Gilbert Minot film »Panafrički festival u Alžiru«.

O aktualnim problemima naglog iseljavanja sa sela, o prilagođavanju novom društvu, osobito povratnikâ iz tuđine, često govore igr. filmovi poput djela »Narednik Bakary Woolen« (1966) Muhameda Lamina Akina, gdje djevojka odbija narednika koji je hoće kupiti novcem, a kako su takvi običaji odbačeni, on ispada smiješan u očima suseljana; to je ujedno i prvi gvinejski igr. film. Costadès Diagne, inače najplodniji gvinejski autor, u filmu iz 1967. »Crna koža« govori o teškoćama prilagođavanja mladog čovjeka-povratnika. Neki su filmovi okrenuti naporima zemlje da se odupre sve jačem neokolonijalizmu: takav je, prije svega, film grupe autora »Noć se osvijetlila« (1972), o borbi Gvineje za nezavisnost, a sličnu temu obrađuje i redatelj Sekumar Barry u filmu »Došla je sloboda« (1969), kao i Costadès Diagne u filmu »Jučer, danas, sutra«, (1968) te Musa Kemoko Diakite u filmu »14. svibnja 1970« (1971). O sličnim problemima govore svojim dokum. filmovima i Alpha Adama, Mamadu Alpha Balde te Mamadu Ture.