GRANT, Cary

GRANT, Cary (pr. ime Archibald Alexander Leach), am. filmski i kazališni glumac engl. podrijetla (Bristol, 18. I 1904 — Davenport, Iowa, 30. XI 1986). Rođen u siromašnoj obitelji, sa 13 godina napušta roditeljski dom i pridružuje se jednoj putujućoj cirkuskoj trupi, gdje nastupa kao plesač, pjevač i žongler. S trupom 1920. dolazi u New York, gdje ostaje 3 godine uzdržavajući se najrazličitijim poslovima. God. 1923. vraća se u Vel. Britaniju i povremeno nastupa u glazb. komedijama u Londonu, gdje ga zapaža A. Hammerstein, ponovno ga dovodi u New York i daje mu ulogu u broadwayskom musicalu Zlatna zora. U ljeto 1931. član je kazališta u St. Louisu, gdje glumi, pjeva i pleše u 12 opereta. Na filmu od 1932, kada potpisuje ugovor s kompanijom Paramount; debitira u filmu Ovo je noć F. Tuttlea iste godine. Isprva nastupa u epizodnim ulogama (npr. Plava Venera, 1932, J. von Sternberga), dok pravu karijeru (koja će potrajati nešto više od 30 godina) otpočinje ulogom u filmu Sve mu je to ona zamijesila (L. Sherman, 1933), za koju ga je odabrala M. West i kojom je savršeno »razotkrivena« i promovirana njegova tipska i glum. izražajnost. Nakon tog uspjeha nastupa i kao partner dr. velikih hollywoodskih zvijezda, npr. L. Young, K. Hepburn, R. Russell, I. Dunne, J. Fontaine, J. Arthur, I. Bergmann, G. Kelly, A. Sheridan i L. Caron, a ubrzo i sâm postaje jednim od ljubimaca am. publike.

Pojavivši se usred svjetske ekon. krize i New Deala kao romantično-zbunjeni junak, u tipu → momka iz susjedstva, kao »momak koji švrlja amo-tamo« (man-about-town), G. je personificirao težnje hollywoodske produkcije da u tome teškom vremenu pronađe junaka koji bi za trenutak odvratio pozornost milijunske publike od nagomilanih soc. problema. Prevrtljiva dvojnost njegov« glum. izražajnosti, lakoća i privlačnost ponašanja pred kamerom, savršena prilagodljivost zadanim situacijama, u kojima mijenja raspoloženja i duševno stanje od izrazite simpatičnosti do prikrivene odbojnosti, bili su prikladni za različite žanrove — od komedija (npr. Strašna istina, 1937, L. McCareyja i Arsen i stare čipke, 1944, F. Capre) do akcionih filmova (npr. Gunga Din, 1939, G. Stevensa) i film. drama (npr. Ljudi će govoriti, 1951, J. L. Mankiewicza), a ujedno su se savršeno poklopili s intencijama dvojice značajnih redatelja — H. Hawksa i A. Hitchcocka. Tako, u filmovima Samo anđeli imaju krila (1939) i Njegova djevojka Petko (1940) H. Hawksa tumači vrlo simpatične, ali u osnovi beskrupulozne tipove; u Sumnji (1941) A. Hitchcocka pogibeljan je za druge i prikriveno zao čovjek; u Ozloglašenoj (1946) istog redatelja hladnokrvno uvlači ženu koju voli u zamršenu i opasnu špijunsku aferu. Poslije rata, dimenzija zloće u njegovim likovima postupno nestaje — zamjenjuju je nespretnost džentlmena tipičnih anglosaksonskih manira (npr. Bio sam muška ratna nevjesta, 1949, i Majmunska posla, 1952, H. Hawksa), zatim krajnja ležernost i bonvivanstvo (npr. Držite lopova, 1955, A. Hitchcocka) ili lakomislenost (npr. u filmu Sjever-sjeverozapad, 1959, A. Hitchcocka, u kojem igrom slučaja postaje sudionikom špijunske afere koju sve do kraja uopće ne razumije, jer stalno spašava goli život). Te karakteristike prevladavaju i u filmovima S. Donena (npr. Indiskrecija, 1959, Trava je zelenija, 1960, i Šarada, 1964). Svoj posljednji film Hodaj, ne trči Ch. Waltersa snimio je 1966. God. 1970. nagrađen je specijalnim Oscarom za svoj doprinos film. umjetnosti. Nastupio je ukupno u više od 70 filmova, a pojavljivao se i na televiziji.

Ostale važnije uloge: Madame Butterfly (M. Gering, 1932); Nisam anđeo (W. Ruggles, 1933); Alice u zemlji čudesa (N. Z. McLeod, 1933); Rođena da bude zla (L. Sherman, 1934); Sylvia Scarlett (G. Cukor, 1936); Velike smeđe oči (R. Walsh, 1936); Suzy (G. Fitzmaurice, 1936); Topper (N. Z. McLeod, 1937); Zvijezda New Yorka (R. V. Lee, 1937); Silom dadilja (H. Hawks, 1938); Praznik (G. Cukor, 1938); Moja najdraža supruga (G. Kanin, 1940); Howardovi iz Virginije (F. Lloyd, 1940); Philadelphijska priča (G. Cukor, 1940); Serenada za groš (G. Stevens, 1941); Govor grada (G. Stevens, 1942); Bilo jednom u medenom mjesecu (L. McCarey, 1942); Odredište Tokio (D. Daves, 1943); Nitko osim usamljenog srca (C. Odets, 1944); Noć i dan (M. Curtiz, 1946); Neženja i maloljetnica (I. Reis, 1947); Biskupova supruga (H. Koster, 1947); Gospodin Blandings gradi svoju kuću snova (H. C. Potter, 1948); Kriza (R. Brooks, 1950); Prostora za još jedno više (N. Taurog, 1952); Ponos i strast (S. Kramer, 1957); Nešto za sjećanje (L. McCarey, 1957); Operacija Podsuknja (B. Edwards, 1959); Taj nježni dodir krzna (De. Mann, 1962); Otac Guska (R. Nelson, 1964).

LIT.: A. Govoni, Cary Grant, Chicago 1971; D. Deschner, The Films of Cary Grant, New York 1973; J. Vermilye, Cary Grant, New York 1973; L. Godfrey, Cary Grant: The Light Touch, London 1981.