GOSHO, Heinosuke

GOSHO, Heinosuke, jap. redatelj i scenarist (Tokio, 1. II 1902 — 5. I 1981). Sin gejše, završio trg. školu. U kompaniju Shochiku ulazi 1923. kao asistent Y. Shimazua, pionira jap. realističkih filmova s tematikom iz svakodnevice. Prvi red. i komerc. uspjeh postiže filmom Usamljeni neotesanko (Sabishii rambomono, 1927), romant. pričom o ljubavi građanske djevojke i priprostog vozača rikše, a 1931. realizira prvi popularni jap. zvučni film Susjedova i moja žena (Madamu to nyobo), jednostavnu humornu priču s junacima iz srednjeg staleža. Tipični je predstavnik žanra shomin-geki (drame o običnim ljudima), sa smislom za detalj, karakterizaciju i atmosferu, te kombiniranje patosa i humora (koji istovremeno navode na plač i na smijeh), realizma i lirskog simbolizma; u Japanu se za filmove te vrsti uvriježio naziv »gošoizam«. Pod utjecajem E. Lubitscha razbijao je kanone jap. filmske tradicije, koristeći krupne planove i živu montažu. Usprkos kraćim prekidima u karijeri (zbog tuberkuloze), veoma je plodan autor — od 1925. do 1968. ostvaruje 100 (po nekim izvorima čak 150) filmova, kojima je najčešće i scenarist. God. 1949. osnovao je vlastitu proizvodnu kompaniju.

Ostali važniji filmovi: Plesačica iz Izua (Izu no odoriko, 1935); Četiri dimnjaka (Entotsu o mieru basho, 1953); Krčma u Osaki (Osaka noyado, 1954); Odrastanje (Takekurabe, 1955); Elegija (Banka, 1957); Bijela vrana (Kiiroi karasu, 1957); Svitčeva svjetlost (Hotarubi, 1958); Žena iz Osorezana/Nevina vještica (Osorezan no onna, 1965).