LZMK

Filmska enciklopedija

ARGENTINA Filmska traka traži dalje ...

ARGENTINA. Prva film. predstava filmova braće Lumière održana je u studenom 1896. u Buenos Airesu. Iako se u Argentini kraći filmovi snimaju već oko 1900, pravim početkom njezine kinematografije valja smatrati pojavu prvoga arg. (kratkometražnog) igr. filma »Strijeljanje Dorrega« (1908) tal. useljenika Marija Galla, čiji rodoljubno-pov. filmovi i idućih desetak godina najviše privlače publiku. Prvi velik komerc. uspjeh arg. filma predstavljala je »Plemenitost gauča« (1915) Humberta Caira i José Gonzáleza Castilla, nakon čega se (od 1915. do 1927) gradi više film. studija (najveći u San Miguelu), a godišnja proizvodnja višestruko raste. Osim već spomenutih, 20-ih se godina ističu i redatelji Emilio Peruzzi, Roberto Guidi, Julio Raúl Alsina i Federico Valle (autor anim. satirâ), dok je izrazito dominantna ličnost José A. Ferreyra (»Tango smrti«, 1917; »La gaucha«, 1921), koji je i autor prvoga značajnog arg. zvučnog filma »Buenosaireške lutkice« (1931); ne manji uspjeh postigao je i »Tango« (1933) Luisa Moglia Bartha. Komerc. uspjeh 30-ih godina (komedije, melodrame, tango-filmovi, filmovi pučke i gaučovske tematike, zatim golema popularnost glumice, plesačice i pjevačice Imperio Argentine diljem čitava hispanofonskog svijeta, pa i šire) potiče producente na ambicioznije pothvate; pojavljuju se estetski naobraženi redatelji, kao realistični Luis Saslawsky (»Bijeg«, 1937; »Zatvorena vrata«, 1939), socijalnokritični Mario Soffici (»Sjeverni vjetar«, 1937; »111. kilometar«, 1938), Manuel Romero (»Djevojka iz cirkusa«, 1937), autor vrlo kvalitetnih melodrama, i Francisco E. Múgica (»Čudo ljubavi«, 1946), autor uspjelih komedija. U to vrijeme nastaju i dvije najmoćnije producentske kuće u povijesti arg. kinematografije, Argentine Son Film i Lumitón. Ostali važniji redatelji toga doba su Daniel Tinayre, Alberto de Zavalía, Leopoldo Torres Ríos, Luis Amadori, Carlos Hugo Christensen i Lucas Demare, a od glum. zvijezda valja spomenuti Libertad Lamarque, Luisa Sandrinija, Pepe Ariasa i Carlosa Gardela. Poč. 40-ih godina, precijenivši, nakon velikih komerc. uspjeha iz prethodnog desetljeća, svoje stvarne mogućnosti, arg. kinematografija prepušta vodeće mjesto unutar hispanofonog svijeta Meksiku. U 1942. proizvedeno je 57 filmova, a u 1955. tek 43; od tada se u arg. kinematografiji zapaža stalno opadanje godišnje proizvodnje, sve do 28 naslova u 1970; god. 1971. broj blago raste na 34 naslova i na manje-više istoj razini održava se tijekom 70-ih godina.

Pedesetih godina javljaju se filmovi — i igrani i dokumentarni — tematski vezani uz aktualne društveno-polit. prilike zemlje, koji već nose izrazitu socijalnokritičku notu, pa im odjek dopire i preko granica kontinenta. O arg. filmu počinje se sa zanimanjem govoriti u doba kada se na polit. poprištu smjenjuju voj. diktature s kratkotrajnim razdobljima liberalnih građanskih režima, što ne pogoduje stvaranju umj. filmova, posebno onih s kritičkim predznakom, dok se množe politički konformistički i komerc. filmovi.

Potkraj 50-ih godina pojavljuje se redatelj Leopoldo Torre Nilsson (»Kuća anđela«, 1957), inače sin Leopolda Torresa Ríosa, i otada njegovo ime u svijetu postaje gotovo sinonimom suvremene arg. kinematografije. Društv. temama Argentine tog vremena bave se i dr. autori, tako Simón Feldman, Lautaro Murúa, David José Kohón, Rodolfo Kuhn i José Martinez Suárez, reljefno ocrtavajući životnu zbilju, dok su manje društveno angažirani, no ne i manje kvalitetni, Tulio Demicheli, Hugo Fregonese i, posebno, Fernando Ayala (»Jučer je bilo proljeće«, 1955).

U to se vrijeme javlja i Fernando Birri s dokum. filmovima (pod vidljivim utjecajem tal. neorealizma) u kojima se kritički odnosi prema stvarnosti. Tako je u djelima »Daj desetaču« (1959) i »Poplavljeni« (1961) iznio konkretne tragične događaje unutar mnogo šire analize društv. devijacija. Kao utemeljitelj i ravnatelj Filmskog instituta u Santa Féu, on je oko sebe okupio desetak nadarenih stvaralaca koji su se u svom radu oslanjali na svjetski poznate i priznate dokumentariste J. Ivensa i Ch. Markera.

Budući da je tih godina i cenzura postajala sve budnija, Birrijev je dokumentaristički smjer bio ometan, kao i kritički zasnovani igr. filmovi. I dok autori kao Birri, Murúa, Martínez Suárez i Feldman duže vremena nisu uopće snimali, neki drugi, tako Manuel Antín, Leonardo Favio, Hugo del Carril, Kuhn, pa i Torre Nilsson, prihvatili su uhodane komerc. zasade.

Pojedini autori, sami ili u skupini, snimaju svoje filmove u polulegalnim uvjetima, čak i ilegalno, bez sigurnosti da će film ikada stići u kino-dvorane. Na taj su način Fernando E. Solanas i Octavio Getino snimili dokum. film »Sat visokih peći« (1968) koji je nesmiljenom raščlambom imperijalizma i građanskog politikanstva postao uzorom polit. filma i u svjetskim razmjerima.

Autori okupljeni u skupinama Film oslobođenja (film »Mir«, 1969, o nasiljima diktatorskih režima), Redatelji mjeseca svibnja (film »Argentina — svibanj 1969«, 1969, o nasiljima vojne diktature), Filmska škola Sveučilišta La Plata (film »Informacije i svjedočanstva — politička tortura u Argentini 1966-1972«, 1972) i Film baze (film »Izdajice«, 1973, o potkupljenim sindikalnim vođama) nastavili su raditi onako kako je započeo Birri, tj. snimajući opozicijske filmove.

U sklopu arg. filmske avangarde osobito se ističe djelo »Put starog Realesa prema smrti« (1971) Gerarda Valleja. Autor toga dokum. filma (iz grupe oko Birrija) snimio je film u pokrajini Tucumán, živeći godinu dana u obitelji seljaka Realesa; iz neposredne je blizine pratio kako se tri Realesova sina uključuju u život: jedan ostaje siromašan seljak na škrtoj zemlji, drugi postaje sindikalni aktivist, dok treći odlazi u policiju i ubrzo se pretvara u mjesnog despota koji tlači i rođenu braću.

Poput autorâ dokum. filmova, u doba peronizma i neki autori igr. filmova uspijevaju iznaći mogućnost snimanja politički »obojenih« filmova. U filmu »Okupljena obitelj čeka Hallewyna« (1972) Miguela Beja, posve je jasno da je Hallewyn — Perón koji se iduće godine zaista i vratio iz progonstva. Jorge Cedrón u filmu »Operacija pokolj« (1972) evocira zbivanja oko umorstava nekoliko lijevih peronista. Getino snima film »Pouzdanik« (1972) o izrabljivanju i njegovim metodama, a sa Solanasom (1973) i dokum. film o Peronu. Raymundo Gleyser u filmu »Meksiko, zamrznuta revolucija« (1973) analizira meks. revoluciju koja se znatno udaljila od Zapatinih ideala. U filmu »Sinovi Fierra« (1973) Solanas se i dramaturški i tematski nadovezuje na svoja ranija ostvarenja te junaka Hernándezove poeme aktualizira u suvremenom kontekstu. Potkraj 60-ih i poč. 70-ih godina uspjela ostvarenja daju i Alberto Fischermann, Hugo Santiago, Raúl de la Torre, Pablo Szir i Adolfo Aristaraín.

Godinama napadan kao konformist, Torre Nilsson to opovrgava uspjelim filmom »Sedam luđaka« (1973), u kojem opisuje pokušaj puča protiv diktature; tim djelom pomalo euforične retorike on se konačno udaljuje od komerc. filma.

Arg. film svoje najviše domete postiže u oporbi postojećem stanju i svoje zemlje i kontinenta pa time na stanovit način stvara i sliku o latinskoam. kinematografijama (osim kubanske) općenito, koje, kao po pravilu, imaju dva lica: legalan, dopušteni film s jedne strane, i onaj drugi, buntovan, ponekad gotovo podzeman, u stalnom traganju za vlastitim nacionalnim identitetom.

U cijelosti, arg. film je, i organizacijski i stvaralački, pod velikim utjecajem američkoga; komerc. projekti pretežu. Kao film. tržište, Argentina je najotvorenija prema filmovima iz zapadne Evrope (oko 50% prosječnoga godišnjeg uvoza) i iz SAD (oko 40%). Pripada slabije kinoficiranim zemljama (1973. god.: 1927 kino-dvorana, od toga 322 u Buenos Airesu, s oko 650 000 sjedišta na više od 26 000 000 stanovnika), a broj gledatelja najgledanijih filmova kreće se oko 600 000.

LIT.: D. Di Nubila, Historia del cine argentino, Buenos Aires 1959; J. A. Mathieu, Historia del cortometraje argentino, Santa Fé 1961; F. Birri, La escuela documental de Santa Fé, Santa Fé 1964; J. A. Mathieu, Breve historia del cine argentino, Buenos Aires 1966; J. M. Couselo, E1 negro Ferreyra, un cine por instinto, Buenos Aires, 1969; E. Dos Santos, E1 cine nacional, Buenos Aires 1971; F. E. Solanas/ O. Getino, Cine, cultura y descolonización, Buenos Aires 1973.

R. Sr.


Citiranje:
ARGENTINA. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 4.6.2020. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=198>.

kratice i simboli