LZMK

Filmska enciklopedija

FERRERI, Marco Filmska traka traži dalje ...

FERRERI, Marco, tal. redatelj, scenarist i glumac (Milano, 11. V 1928). Studirao veterinarstvo, ali je studij napustio; bio je trg. putnik i reklamni agent. Od malena zainteresiran filmom, god. 1950. osniva film. magazin »Documento Mensile« (izašla su samo 2 broja) oko kojeg okuplja i neka poznata imena tal. kinematografije. Kasnih četrdesetih godina već u raznim svojstvima surađuje u više neorealist. filmova, a pedesetih postaje scenarist i javlja se ponekad kao glumac-epizodist (od tih njegovih uloga najzapaženija je ona u Svinjcu, 1969, P. P. Pasolinija). Kao redatelj (svojim je filmovima uvijek i koscenarist) debitira 1958. u Španjolskoj filmom Stančić (El pisito); ondje režira još dva filma, Klinci (Los chicos, 1959) i Kolica (El cochecito, 1960), koji su oba dobro primljeni na canneskom festivalu 1961. U Španjolskoj upoznaje scenarista R. Azconu, otada njegova gl. suradnika. Već u ovoj fazi F. ima problema s cenzurom, s kojom će se i kasnije redovito sukobljavati. Prvim tal. filmom Bračna postelja (Una storia moderna: l'ape regina, 1963) nesmiljeno se ruga malograđanskom braku i odnosima inferiornog muškarca i žene. I filmom Žena-majmun (La donna scimmia, 1964) prvenstveno želi skandalizirati, a to postiže cinizmom, satirom i pokazivanjem grotesknih aspekata buržujskog morala, obitelji i odnosa prema seksu. U filmu Dillinger je mrtav (Dillinger è morto, 1969) modernog čovjeka prikazuje kao otuđeno biće dosade, ravnodušnosti i besciljnosti. U sličnom su tonu i filmovi Muško sjeme (Il seme dell'uomo, 1970) i Audijencija (L'udienza, 1971) kojima pobuđuje pažnju međunar. kritike. Velikog odjeka i komerc. uspjeha ima njegovo Veliko žderanje (La grande bouffe, 1973, u Francuskoj), bizarna priča o gastronomskom samoubojstvu četvorice prijatelja — opet varijacija na temu duhovne praznine i zasićenosti. Dječji vrtić (Chiedo asilo, 1979) otkriva nam, suprotno svemu prethodnom, jednog novog Ferrerija, dobrohotnog i poetičnog u promatranju svijeta djece kojoj mladi odgojitelj prilazi na neuobičajen način. Sebi svojstvenom seciranju besmislenosti modernog života vraća se filmom Priče obične ludosti (Tales of Ordinary Madness, 1981, u SAD), dok u festivalski uspješnoj Priči o Pieri (La storia di Piera, 1983), o ženi koja apsolutnu slobodu traži kroz slobodnu ljubav, ponovno drastično obračunava sa svim mogućim obiteljskim i društv. konvencijama.

Ostali filmovi: Tajna plavih ljudi (E1 secreto de los hombres azules, 1960, suredatelj sa E. Agabrom); Talijanke i ljubav (omnibus, epizoda Bračna nevjera — L'infidelità coniugale, 1961); Suprotni spol (omnibus, epizoda Profesor — Il professore, 1964); Danas, sutra, prekosutra (omnibus, epizoda Čovjek s pet lopti — L'uomo dei cinque palloni, 1965); Svadbeni marš (La marcia nuziale, 1966, omnibus); Harem (L'harem, 1967); Lisa (Lisa/La cagna, 1972); Ne diraj bijelu ženu (Touchez pas la femme blanche, 1975, u Francuskoj); Posljednja žena (L'ultima donna, 1976); Zdravo, muškarčino (Rêve de singe/Ciao, maschio, 1978, u Francuskoj); Budućnost je žena (Il futuro è donna, 1984).

LIT.: M. Grande, Marco Ferreri, Firenze 1975; F. Accialini/L. Colucce, Marco Ferreri, Milano 1979; Maison de la culture d'Amiens, Marco Ferreri, Amiens 1982.

Al. Pa.


Citiranje:
FERRERI, Marco. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 12.7.2020. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=1640>.

kratice i simboli