DONSKOJ, Mark Semjonovič

DONSKOJ, Mark Semjonovič, sovj. redatelj i scenarist (Odesa, 6. III 1901 — 23. I 1981). Ukrajinac. Iako u toku osnovnoga i srednjeg školovanja pokazuje izrazitu sklonost prema dramskim umjetnostima, D. nakon boravka u Crvenoj armiji upisuje isprva medicinsku školu, specijalizirajući psihologiju te fiziologiju ljudskog mozga, a zatim se odlučuje i za studij prava koje diplomira na sveučilištu u Simferopolju. Neko vrijeme radi kao tužilac ukr. uprave, a od 1925. posvećuje se pisanju, uz povremeno bavljenje boksom, nogometom i studijem glazbe. Iste godine objavljuje knjigu pripovjedaka Zatvorenici, u kojoj rekonstruira desetomjesečno zarobljeništvo u bjelogardijskom zatvoru. Moskovsku filmsku školu upisuje 1926, asistirajući istodobno redateljima i montažerima; debitira 1927. kratkometr. filmom Život (Žizn'). Za prvi cjelovečernji igr. film U velikom gradu (V bol'šom gorode, 1927) piše scenarij i režira zajedno sa M. Averbahom, a njihova se suradnja nastavlja u Vrijednosti čovjeka (Cena čeloveka, 1928) i Tuđoj obali (Čužoj bereg, 1930). S pojavom zvuka, u nedostatku odgovarajućih projekata, D. pomišlja na napuštanje filma, no S. J. Jutkjevič nudi mu da zajedno sa V. G. Legošinom režira Pjesmu o sreći (Pesnja o sčast'e, 1934), prikaz života marijskog naroda u području Volge. Film je zapažen zbog dosljedno provedenog poetskog realizma i rada s glumcima (pogotovo djecom), osobinâ koje će proslaviti Donskoja u njegovu remek-djelu, trilogiji snimljenoj prema istoimenim autobiografskim romanima Maksima Gorkog: Djetinjstvo Gorkog (Detstvo Gorkoga, 1938), Među ljudima (V ljudjah, 1939) i Moji univerziteti (Moi universiteti, 1940); izuzetno ga je inspirirao svjetonazor Gorkoga i on se u mnogo čemu smatrao njegovim duhovnim učenikom, što je i potvrdio u tri kasnije ekranizacije njegovih romana. Međutim, trilogija ostaje njegov najznačajniji domet, jer su se u njoj vlastite redateljeve moralne zasade sjajno nadopunile s piščevom zabrinutošću nad ljudskom nepravdom i gorljivošću da se ona prevlada. Režiju trilogije karakterizira elokventna upotreba filmskog prostora i impresivan odnos likova prema pejzažu Volge, začinjen liričnošću i autentičnim ugođajem rekonstruiranog razdoblja. Prva dva dijela trilogije izuzetno obogaćuju interpretacije Varvare Masalitinove u ulozi bake Pješkova i djece-glumaca. Kao što je stvaralaštvo M. Gorkog dobro došlo teoretičarima socrealizma da u književnosti neutraliziraju utjecaj modernista, tako je i Donskojev poetski realizam istican na štetu umjetničkih težnja film. formalistâ; ipak njegova zaokupljenost obitelji i nacionalnim te univerzalni humanizam izmicali su jednostranim ideol. odrednicama i predstavljali znatno više autentični izraz autora negoli programatski otklon od formalističkih tradicija sovj. nijemog filma. U toku 40-ih godina D. potvrđuje svoj visoki ugled filmovima Duga (Raduga, 1943) i Seoska učiteljica (Sel'skaja učitel'nica, 1946), u kojima deklarativne namjere prevladava proživljenim patriotizmom, živopisnim detaljima i izvanrednim profiliranjem likova. U jeku preporoda sovj. kinematografije u poststaljinističkom razdoblju, D. ostaje vjeran ranijem usmjerenju: ekranizira romane Gorkog — Mati (Mat', 1955), Foma Gordjejev (Foma Gordeev, 1959), Supruzi Orlov (Suprugi Orlovi, 1979), režira osjećajne ljubavne drame — Visoka cijena (Dorogoj cenoj, 1957) i filmove za djecu — Zdravo, djeco (Zdravstvujte deti, 1962). U tom razdoblju najzapaženija su mu ostvarenja Majčino srce (Serdce materi) i Majčina odanost (Vernost' materi), oba snimljena 1966, životopis Marije A. Uljanove, Lenjinove majke, koju je u oba filma impresivno tumačila Jelena Fadajeva. Na FEST-u 1971. primio je Orden jugosl. zastave sa zlatnim vijencem.

Ostali važniji filmovi: Vatra (Ogon', 1930); Romantičari (Romantiki, 1941); Kako se kalio čelik (Kak zakaljalas' stal', 1942); Nepokoreni (Nepokorennye, 1945); Alitet odlazi u brda (Alitet uhodit v gori, 1948); Šaljapin (1970, u 2 dijela); Nadežda (1973).

LIT.: A. Cervoni, Donskoi, Paris 1966; L. Pažitnov, Mark Donskoj, Moskva 1973.