COCTEAU, Jean

COCTEAU, Jean, franc. književnik, slikar te film. scenarist i redatelj (Maisons-Laffitte, 3. VII 1889 — Milly-la-Forêt, 3. VII 1963). Svoju bogatu i raznovrsnu umj. karijeru započinje pisanjem stihova; sklonost prema modernizmu (kubizam, dadaizam, nadrealizam) iskazao je najprije u knjiž. i slikarskim djelima. Njegov prvi film. pokušaj iz 1930, Pjesnikova krv (Le sang d'un poète), nastao je na izmaku ere nadrealist. filmova, ali više kao izraz autorovih sklonosti prema baroknoj formi, nego kao spontani nadrealist. produkt, uperen protiv kinemat. konvencijâ. Poslije tog filma dugo je radio za mnoge redatelje (M. L'Herbier, R. Bresson, J. Delannoy, J. Trnka, G. W. Pabst, J.-P. Melville, L. Emmer i dr.), pišući dijaloge i scenarije, te tekstove za kratkometr. filmove. Poslije rata ponovno se aktivira kao redatelj; Ljepotica i zvijer (La belle et la bête, 1946) njegov je prvi dugometr. film, a polazište mu je bajka iz XVIII st. o čudovištu koje ljubav žene pretvara u ljudsko biće, što je autoru omogućilo da razvije meditiranje u ljubavi i smrti te da stvori djelo ekspresivne vizualnosti. Među njegova uspjela djela ubraja se i adaptacija vlastitoga kaz. komada Strašni roditelji (Les parents terribles, 1948), studija odnosâ u neurotičnoj obitelji iz srednje klase. U ostalim Cocteauovim filmovima, iako zanimljivim zbog upravo agresivne estetičnosti, prevladavaju, međutim, preeksplicitni ili teško protumačivi simboli i nejasne asocijacije, bizarnost i egzaltiranost, odsutnost istinske film. inspiracije. To najbolje ilustriraju dva filma utemeljena na mitu o Orfeju i Euridici; Orfej (Orphée, 1951) je pokušaj novog tumačenja toga mita: smrt, utjelovljena u liku princeze ne oduzima Orfeju život, jer se zaljubljuje u njega, a žrtva je Euridika (Maria Casarès) koju ubijaju motociklisti, odjeveni u crno. Stvarna, okrutna egzekucija bit će izvršena nad Smrću, a Orfej će se priključiti Euridiki i steći besmrtnost; u filmu je posebno zanimljiva scenografija — C. stvara imaginarni grad (kao poprište drame), sintetičko mjesto sklopljeno od scenogr. elemenata stvarnih gradova. Orfejev testament (Le testament d'Orphée, 1961) također pokazuje sklonost prema bombastičnoj metaforici i teško shvatljivim alegorijama, ali je protkan i tonovima autoironičnog promatranja vlastitog djela. Nakon tog filma C. nije nalazio producenta koji bi mu osigurao sredstva za daljnji film. rad. Prema njegovim knjiž. i baletnim djelima snimljeno je više filmova.

Ostali cjelovečernji filmovi (kao redatelj): Dvoglavi orao (L'aigle à deux têtes, 1948).

Važniji filmovi (kao scenarist): Komedija sreće (M. L'Herbier, 1940); Barun fantom (S. de Poligny, 1942); Vječno vraćanje (J. Delannoy, 1943); Dame iz Boulonjske šume (R. Bresson, 1945, samo dijalozi); Strašna djeca (J.-P. Melville, 1950, i dijalozi); Princeza od Clevea (J. Delannoy, 1961); Varalica Thomas (G. Franju, 1965, koscenarist).

LIT.: R. Gilson, Jean Cocteau, Paris 1964; R. Lannes, Jean Cocteau, Paris 1964; A. Bernard/C. Gautier, Jean Cocteau: Du cinématographe (Textes réunis et présentés par André Bernard et Claude Gautier), Paris 1973.