WYLER, William

WYLER, William, am. redatelj i producent (Mulhouse /tada Mühlhausen, Njemačka/, 1. VII 1902 — Beverly Hills, California, 27. VII 1981). Sin švic. trgovca tekstilom iz Lausanne, gdje pohađa trg. školu; potom studira violinu na konzervatoriju u Parizu, gdje 1922. susreće majčina daljeg rođaka, am. producenta C. Laemmlea, koji mu — trilingvalnom — nalazi posao korespondenta za strane zemlje u film. kompaniji Universal. Ubrzo W. odlazi u Hollywood, gdje »šegrtuje« kao rekviziter, sekretar, pa asistent redatelja (npr. Zvonar crkve Notre-Dame, 1923, W. Worsleyja i Ben-Hur, 1926, F. Nibloa). Kao redatelj debitira 1925, i to najprije uglavnom vesternima od 2 role (po nekim navodima režirao ih je oko 40), a potom prelazi na dulje filmove (i dr. žanrove), stječući određen ugled tek početkom zv. razdoblja filmovima poput vesterna (svoga prvoga zvučnog) Junaci pakla (Hell’s Heroes, 1929 /isti siže kao i Tri kuma, 1949, J. Forda/), melodrame Podijeljena kuća (A House Divided, 1932), komorne drame Pravni savjetnik (Counsellor-at-Law, 1933) prema djelu E. Ricea, te komedijâ-romancî Dobra vila (The Good Fairy, 1935, s njegovom ondašnjom suprugom M. Sullavan u gl. ulozi) i Vesela obmana (The Gay Deception, 1935, za kompaniju Columbia). Nakon toga počinje njegova dugotrajna i ambiciozna suradnja s producentom S. Goldwynom, i to psihol. filmom Njih troje (These Three, 1936) — adaptacijom kontroverzne drame (lezbijska ljubav) L. Hellman; to je i početak duge, uzajamno plodne suradnje sa snimateljem G. Tolandom, koji će uporabom širokokutnih objektiva omogućiti Wyleru da razvije svoj forte — psihologizam i prigušenu dramatičnost u duljim kadrovima i dubinskoj mizansceni. Nakon što je dovršio film Dođi i uzmi (Come and Get It, 1936) → H. Hawksa, prema romanu E. Ferber, slijedi Wylerova prva nominacija za Oscar za režiju (nominiran je i film) — seriozna adaptacija romana S. Lewisa Dodsworth (1936), o indus. magnatu starog kova (W. Huston) koji se povukao, pa suočio s blaziranim krugovima Evrope i površnošću svoje supruge (1 scenu režirao je Hawks). Slijedi Ulica bez izlaza (Dead End, 1937) prema drami S. Kingsleyja, u studiju oživljena četvrt newyorških slumova, Wylerov socijalnokritički prilog New Dealu — krim. film usredotočen na besprizorne adolescente (Dead End Kids), hvaljen od lijevo orijentirane kritike. Jezebel — demonska žena (Jezebel, 1938, za Warner Bros /jedan od scenaristâ J. Huston/), prva suradnja sa B. Davis kao neobuzdanom Južnjakinjom, preteča je filma Zameo ih vjetar (1939) V. Fleminga, dok veliku pažnju privlači ekranizacija romana E. Brontë Orkanski visovi (Wuthering Heights, 1939, nominacija za Oscar za najbolji film i režiju), u to vrijeme prihvaćena kao izniman domet među adaptacijama, sa L. Olivierom koji tim filmom postaje međunar. zvijezda. Drugačiju »povijest« ima sljedeći film, adaptacija priče W. Somerset-Maughama Pismo (The Letter, 1940, nominacija za Oscar za režiju), kolonijalno (Malaja) ambijentiran thriller-melodrama s motivom ljubomore i osvete (dijelom i sudska drama); od 70-ih godina autorsko-žanrovska kritika procjenjuje ga kao Wylerovo izlagački najefektnije djelo. Idući film, vestern Zakon Divljega Zapada (The Westerner, 1940), jedan od prvih koji pružaju ironijsku perspektivu na žanr, pokazuje nedostatno uživljavanje u bazične obrasce žanra, ali je unatoč mogućim objekcijama stalno zapamtiv po jednoj od najboljih uloga W. Brennana. Male lisice (The Little Foxes, 1941, nominacija za Oscar za najbolji film i režiju), nova uspješna suradnja sa L. Hellman i B. Davis, Wylerov je povratak onome što će učvrstiti njegov ugled sljedećih petnaestak godina: soc. tematici (beskrupuloznost kapitalistâ s am. Juga) i samozatajnom realist. stilu režije (dubinska mizanscena) Gospođa Miniver (Mrs. Miniver, 1942, Oscar za najbolji film i režiju) odviše je melodramska propagandistička podrška Vel. Britaniji, odn. njezinoj visokoj građanskoj svijesti u II svj. ratu (povlačenje kod Dunquerquea, stalna bombardiranja). Regrutiran, W. služi u avijaciji (čin potpukovnika), gdje snima 3 dokum. filma, sudjelujući u letovima nad Njemačkom; tada je (zbog visinskog leta) djelomično izgubio i sluh; nagrađen je ordenom avijacije za hrabrost (kasnije i franc. ordenom Legije časti). Najuspjeliji od njih je Ljepotica iz Memphisa (Memphis Belle, 1944 /ime bombardera nadjenuto od posade/), a sl. tematiku obrađuju i Borbena dama (The Fighting Lady, 1943, sa L. De Rochemontom) i Thunderbolt (1945, sa J. Sturgesom).

Produžetak ratne tematike predstavlja film o mučnom prilagođavanju mirnodopskom životu trojice netom demobiliziranih vojnika: dvoipolsatne Najljepše godine našeg života (The Best Years of Our Lives, 1946), Wylerov najveći uspjeh; uz Oscar za najbolji film i režiju djelo ih je dobilo još 5, kao i mnoga dr. priznanja (npr. nagrada za režiju u Karlovym Varyma), a ostvarilo je i izniman komerc. uspjeh (za jednu psihol. dramu). Prvenstveno zbog mizanscenskih rješenja (»montaža unutar kadra«) kritika, osobito francuska (A. Bazin), stavlja Wylera ispred J. Forda i O. Wellesa. Zbog snažnoga društv. apela filma, a i zbog polit. angažmana (suprotstavljanje kampanji senatora MacCarthyja), W. postaje vodeći hollywoodski redatelj. Okončavši suradnju sa S. Goldwynom, potpisuje ugovor s Paramountom (5 filmova za 7 godina). U porastu pretenzija najprije režira 3 komercijalno manje uspješna djela: Nasljednicu (The Heiress, 1949, nominacija za Oscar za najbolji film i režiju), rafiniranu i psihološki iznijansiranu adaptaciju romana H. Jamesa Washington Square; Detektivsku priču (The Detective Story, 1951, nominacija za Oscar za najbolji film i režiju) prema drami S. Kingsleyja, komorni policijski film, nenadmašeni model za buduće tv-serije »policijskih stanica«, o policajcu (K. Douglas) žrtvi vlastite opsesije pravdom; Carrie (1952), vrlo sumornu adaptaciju romana Th. Dreisera. Slijede 2 komercijalno uspješnija projekta: Praznik u Rimu (Roman Holiday, 1953, nominacija za Oscar za najbolji film i režiju), komedija-melodrama o odbjegloj princezi (A. Hepburn), i Časovi očaja (The Desperate Hours, 1955), potcijenjeni thriller o kriminalcima koji za taoce drže čitavu obitelj (sa H. Bogartom i F. Marchom). Taj niz filmova Wylera definitivno svrstava među najistaknutije poratne hollywoodske redatelje (uz J. Hustona, G. Stevensa, B. Wildera i F. Zinnemanna), ali se kod autorske kritike javljaju prve sumnje u vrijednost njegova opusa. Po isteku ugovora s Paramountom, kao redatelj i koproducent realizira 2 »detantovska« filma, tipična za Eisenhowerovu eru: Prijateljsko uvjeravanje (Friendly Persuasion, 1956, nominacija za Oscar za najbolji film i režiju), secesionističkim ratom poremećenu pastoralu iz kvekerske zajednice, svoj prvi u boji, nagrađen 1957. Grand Prixom u Cannesu (tumačilo se to i kao »dug« zaslužnom redatelju); Veliku zemlju (The Big Country, 1958), pretenciozan »supervestern za odrasle«, vrlo neujednačenih dijelova. Slijedi MGM-ov superspektakl Ben-Hur (1959, sa 11 Oscara »rekorder« u povijesti te nagrade /i za najbolji film i režiju/), adaptacija »biblijskog romana« L. Wallacea, bez naivnog žara knjiž. predloška, s uzbudljivom trkom četvoroprega (uz značajnu suradnju A. Martona i Y. Canutta), koji je ostvario rekordne prihode; u SFRJ film je isprva prikazivan bez završnog dijela usredotočenog na nastanak kršćanstva. Proglašen »dijelom hollywoodske mašinerije«, W. se usredotočuje na ambicioznije projekte: Glasna šaputanja (The Children’s Hour, 1961) eksplicitniji je ali slabije proživljeni remake filma Njih troje; znatno je uspjelija studija psihopatol. mizantropije i izopačene vizije života, thriller sa samo dvoje glumaca (u Cannesu nagrađeni S. Eggar i T. Stamp) — Kolekcionar (The Collector, 1965, nominacija za Oscar za najbolji film i režiju) prema romanu J. Fowlesa. Slijede 3 osrednja filma: Kako ukrasti milijun dolara (How to Steal a Million, 1966), komedija s temom »velike pljačke«; Smiješna djevojka (Funny Girl, 1968, nominacija za Oscar za najbolji film), nenadahnuti muz. film sa B. Streisand, te njegov posljednji Oslobođenje Byrona Jonesa (The Liberation of L. B. Jones, 1970), iskreno antirasistički film, ali nedostatno radikalan za tzv. novi Hollywood. Bez potpisa je režirao dijelove filma Stara crna kuća (J. Whale, 1932).

Wylera među hollywoodskim redateljima distingvira krajnje promišljeni i kritički odabir lit. predložaka, ali i njihove filmski dosta nemaštovite, suhoparne realizacije, koje — međutim — nikada nisu naškodile ugledu predloška; također, pažljiv izbor provjerenih glumaca (i kaz. provenijencije) koji su olakšavali izvedbu njegovih zamisli (snimao je i do 100 → repeticija), ali su i profitirali nastupajući u njegovim projektima (13 ih je nagrađeno Oscarom /više no kod ikojega dr. redatelja/). Te osobine — »najboljeg producenta među redateljima« (O. Welles) i obrnuto — zbog kojih je uspostavio, unatoč brojnim sukobima, dugotrajnu suradnju sa S. Goldwynom, rezultirale su djelima koja su raznoliko ocjenjivana (svaka posebna kritička perspektiva nalazi po neko novo Wylerovo »značajno«, »vrijedno« djelo), no i, općenito, sva, i do danas rado gledana. Svakako, to su bila djela obrazovane osobe koja je u prvih dvadesetak godina zv. razdoblja morala imponirati među ničim (osim /kratkom/ am. tradicijom) sputanim »samoniklim« talentima Hollywooda. Takav status učvršćivale su mu ne samo »solidne« adaptacije poznatih knjiž. djela, već i dosta dugo uspješno pristupanje/vraćanje (osobito 1936-52) socijalno-psihol. drami, neovisno o tome da li se njegov pristup može prosuditi kao iskaz ljevice ili (kasnije) interesâ srednje klase. Sl. dileme vezuju se i uz njegov red. prosede (»redatelj sa stilom bez stila«) — od adoracijâ vrhunskih autoriteta do totalnog omalovažavanja — koji, barem, radikalizira pitanja u svezi s »izvorno filmskim« i »nefilmskim«. Najviše puta je bio kandidiran za Oscar za režiju (12); dobitnik je Irving Thalberg Memorial Award (1965) za kontinuirano djelovanje u kinematografiji, te nagrade za životno djelo American Film Institutea (1976).

Njegov brat Robert Wyler bio je film. scenarist i producent.

Ostali zv. filmovi: Oluja (The Storm, 1930); Tom Brown s Culvera (Tom Brown of Culver, 1932); Njezin prvi momak (Her First Mate, 1933); Glamour (1934).

LIT.: R. Griffith, Samuel Goldwyn: The Producer and His Films, New York 1956; A. Madsen, William Wyler, New York 1973; M. A. Anderegg, William Wyler, Boston 1979.