PERZISTENCIJA VIDA, tromost oka, dulje trajanje vidne percepcije od sâmoga fiz. podražaja zbog čega dolazi do stapanja treperavih, isprekidanih (statičnih) film. sličica. Šesnaest sličica u sekundi dovoljno je za stapanje u film. sliku.
Općenito, treperavo svjetlo svakodnevna je pojava u filmu, televiziji, fluorescentnoj rasvjeti (može ga se zapaziti i ako se olovkom ili nekim štapićem prave brzi lepezasti pokreti, jer tada nastaje nekoliko isprekidanih slika predmeta umjesto zamagljenoga jednoličnog oblika lepeze). Sl. stapanje postoji i kod dr. osjetila — sluha i opipa, jer su mnogi senzorički i neuralni mehanizmi jednaki ili slični, a i mnogi zakoni koji ih opisuju razlikuju se samo veličinom konstante koja ulazi u formulu.
Više je razloga perzistencije vida — većega i manjeg značaja. Fotokem. ciklus u mrežnici ima određeno trajanje, koje kod kritične frekvencije više ne može slijediti promjene treperavog svjetla. Ako je svjetlo slabo, stapanje može nastati kod 5 ili 6 bljeskova u sekundi; kod jačeg svjetla kritična frekvencija raste, pa kod vrlo jakog svjetla do stapanja dolazi tek kod 60 bljeskova u sekundi. Kod vrlo slabog svjetla djeluju samo štapići mrežnice, koji ne zapažaju brze promjene. Čunjići mrežnice, međutim, bolje zapažaju promjene, ali je i njihovo svojstvo tromost. Što je jače svjetlo, latencija (vrijeme od podražaja do odziva) je kraća i veći je broj živčanih impulsa kod paljenja te jače smanjenje kod gašenja, pa razlika postaje uočljivija, raste kritična frekvencija stapanja. Živčani impulsi, koji se vidnim živcem prenose u corpus geniculatum laterale i zatim u vidnu koru mozga, prelaze iz jedne neuralne jedinice u drugu toliko puta više što je slika informativnija, što je više podataka koje u neuralnim procesorima treba prepoznati, obraditi i oblikovati. Na svakoj sinapsi prijelaz traje oko pola milisekunde; što ih je više, latencija je dulja. Zato jednostavne informacije o svjetloći dospiju do kore mozga za nekoliko milisekundi, a podaci o bojama, oblicima i kretanju tek nakon duže obradbe. Tromosti oka pridonosi i paslika, koja se javlja za vrijeme tamnog međuvremena. Paslika može biti pozitivna (kad svjetloća i boja paslike odgovaraju primarnom podražaju) ili negativna (kad su svjetloća i boja suprotne podražaju). Negativna se javlja nakon dužega gledanja nepomične slike, a pozitivna kod gledanja filma (pa izravno ulazi u perzistenciju vida). Vjerojatno i zvuk u filmu pridonosi boljem povezivanju odvojenih sličica zbog funkcionalnih međusobnih veza između vidnoga i slušnog sustava, posebno između corpus geniculatum laterale (u vidnom putu) i corpus geniculatum mediale (u slušnom putu). P. ovisi i o individualnim razlikama: životnoj dobi, stanju vida, vidnoj osjetljivosti, osjetljivosti na boje, umorljivosti živca, brzini adaptacije na svjetlo i tamu, brzini fotokem. procesa i brzini neuropsihol. obradbe podataka.
Kontinuitet film. slike ne ovisi samo o perzistenciji vida, već i o → phi-fenomenu i stroboskopskom pokretu (→ stroboskopija), te o perceptivnoj postojanosti, kontinuitetu radnje i imaginaciji (što čak i stripu pridaje osobine neprekinutosti).
Ipak, fenomen perzistencije vida bio je ono o čemu su pioniri filma — svjesno ili nesvjesno — vodili najviše računa prilikom eksperimenata u kojima su na osnovi statičke fotografije pokušavali zabilježiti kontinuirani pokret. U tom smislu bili su vrlo značajni znanstveni rad o perzistenciji vida (vjerojatno prvi) »O ustrajnosti vida s obzirom na predmete u pokretu« Petera Marka Rogeta iz 1924, te proučavanja Michaela Faradaya, Josepha-Antoinea-Ferdinanda Plateaua i Simona von Stampfera.
LIT.: C. G. Mueller/M. Rudolph, Svjetlost i vid, Zagreb 1972; A. C. Guyton, Medicinska fiziologija, Zagreb/Beograd 1973.