PARADŽANOV, Sergej-Sergo Josifovič

traži dalje ...

PARADŽANOV, Sergej-Sergo Josifovič (pr. ime Sarkis Paradžanjan), sovj. redatelj i scenarist (Tbilisi, 9.I 1924 — Erevan, srpanj 1990). Armenac, odrastao u obitelji umj. sklonosti. Upisao je pjevanje na konzervatoriju, ali je diplomirao violinu i završio koreografsku školu (diplomirao je i na Institutu za željeznički transport). God. 1946. upisao režiju na visokoj film. školi VGIK u Moskvi (u klasi I. A. Savčenka); na 2. godini osuđen je na 5 godina zatvora (koje većim dijelom i izdržava). Diplomiravši 1951. asistira A. P. Dovženku i do sredine 60-ih godina radi u ukr. filmskim studijima u Kijevu. Debitira 1955. kao suredatelj (sa J. Baziljanom) filma Andrieš. Proslavlja se tek svojim 5. filmom Sjenke zaboravljenih predaka (Teni zabytyh predkov, 1965, i koscenarist sa I. Čendejem), ekranizacijom pripovijedaka M. M. Kocjubinskog. Film dobiva dvadesetak međunar. priznanja, ponajviše zbog originalnog korištenja bogatog kolorita zapadnoukr. folklora, »razuzdane« vizualne poetičnosti (montažna asocijativnost, kolorističke intervencije, pokretna kamera) i autentičnoga romantičarskog zanosa, snažno iskazanoga u traženju idealne ljubavi, opijenosti prirodom i odbacivanju društva. Zbog optužbi za ukr. nacionalizam, idući film Sajat-Nova (Cvet granata/Sajat-Nova, 1969, i scenarist), metaforičnu biografiju armenskog pjesnika iz XVIII st. Arutjuna Sajadjana, realizira u armenskim film. studijima. Koncipiran u 10 tabloa (prolog, 8 poglavlja, epilog), u kojima se oslikava život gl. junaka (glumi ga žena, → S. M. Čiaureli), obuzet otkrivanjem stare armenske kulture i religioznošću, govori o razapetosti umjetnika između esteticizma i životnosti, a njegov izvanredni vizualni stil odlikuje se statičnom kamerom, plošnim kadrovima, svođenjem glumaca na figure i ugledanjem na tradic. prikazanja. Unatoč ocjeni da je to jedno od najoriginalnijih ostvarenja poratne sovj. kinematografije, ocijenjen je kao nerazumljiv, a samo zahvaljujući trudu S. J. Jutkjeviča ponešto skraćena verzija pohranjena je u studiju i tek potkraj 70-ih godina prikazana u svijetu, gdje dobiva panegirične pohvale. God. 1973. P. je osuđen na 5 godina zatvora (zbog »homoseksualnih sklonosti, poticanja na samoubojstvo i švercanja stranom valutom«) od kojih izdržava 3; ponovno osuđen 1982, nakon protesta stranih sineasta kazna mu je pretvorena u uvjetnu. Nakon toga režira Legendu o suramskoj tvrđavi (Legenda o suramskoj kreposti, 1985, sa D. I. Abašidzeom), osebujan spoj tradicionalnoga i modernoga, srednjovj. kazivanja i umjetnosti distanciranja, u kojem još više pročišćuje red. postupak započet u Sajat-Novi, svodeći glumce na »prolaznike kroz kadar«, odbacujući čak i lik. esteticizam a zadržavajući jedino nenametljivu koreografiju pokretâ.

Ostali filmovi: Ukrajinska rapsodija (Ukrainskaja rapsodija, 1958); Prvi momak (Pervyj paren', 1959); Cvijet na kamenu (Cvetok na kamne, 1962); Ašik-Kerib (1988).

LIT.: A. Liehm (urednik), Serghiej Paradjanov, Venezia 1977.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1986-1990.

Citiranje:

PARADŽANOV, Sergej-Sergo Josifovič. Filmska enciklopedija (1986-90), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://filmska.lzmk.hr/clanak/3935>.