LZMK

Filmska enciklopedija

NAKNADNA SINKRONIZACIJA Filmska traka traži dalje ...

NAKNADNA SINKRONIZACIJA, također postsinkronizacija, u nas popularno i nahsinkronizacija (prema njem. Nachsynchronisation: naknadna sinkronizacija), vrst sinkronizacije slike i zvukova, teh. i kreativni postupak naknadnog ozvučivanja filma, tj. pridodavanje govora i dr. zvukova (šumova, glazbe) već snimljenom filmu. Osobito je uobičajena i posebno značajna u svezi s govorom. Iako se nakon II svj. rata sve češće sinkrono snimaju slika i zvuk, postoje brojni razlozi zbog kojih je i danas potrebna: a) ako je glumčeva dikcija neprimjerena tumačenom liku (kao neposredno po otkriću zv. tehnike 30-ih godina, kad su dominirali glumci iz nij. razdoblja čija su gl. izražajna sredstva bile mimika i gestikulacija, ili pak prilikom angažiranja glumaca-neprofesionalaca, »naturščika«, koji često govore nerazgovijetno ili nisu u stanju precizno i prema red. zahtjevima izgovoriti zadani tekst — što je postalo vrlo učestalo od doba tal. → neorealizma); b) ako je glumac stranac koji ne govori jezik na kojem se snima ili ima tzv. strani akcent (npr. u Hollywoodu 30-ih i 40-ih godina, za velikog priliva inozemnih glumaca, ili u evr. koprodukcijama nakon II svj. rata); c) ako se želi promijeniti dio snimljenog, izgovorenog teksta; d) zbog naknadno ustanovljenih teh. grešaka pri snimanju zvuka ili ako su uz tekst snimljeni i neki neželjeni zvukovi iz okoliša scene (osobito ako se snima u eksterijeru); e) kad se film snima u više jezičnih verzija (ta se praksa pojavila odmah po otkriću zvuka, a razvile su je učestale koprodukcije nakon II svj. rata) ili u višejezičnoj zemlji (npr. u Indiji); f) ako je u nekoj zemlji uvriježena praksa naknadnog sinkroniziranja već sinkroniziranih inozemnih filmova (→ it), odn. ako se u njoj ne primjenjuje ispisivanje prevedenog teksta na sâmoj film. vrpci (kao u većini zap. zemalja, te u zemljama s niskim stupnjem pismenosti).

N. se izvodi u specijalnoj dvorani (studiju) optimalno izoliranoj od svih izvanjskih zvukova. Radna kopija filma koji se naknadno sinkronizira dijeli se u velik broj manjih dijelova (trajanja od nekoliko minuta — ovisno o količini i karakteru govora odn. dijaloga). Po jednom postupku, fragmenti film. vrpce u montaži se spajaju s tzv. sinkrostartovima u prikladne tzv. petlje; prema njihovima duljinama izrađuju se i jednako duge petlje od magnetfilmske vrpce (perfo), na koje se sinkronim pokretanjem projektora i magnetfilmskog snimača-reproduktora na platnu normalne veličine ponavljanjem (vrteći se u »beskonačnom krugu«) snimi najuspjelija verzija novoga govora. Po drugom postupku, na osnovi petljî film. vrpce sinkrono se jedna za drugom snimaju verzije novoga govora, pa se kasnije u montaži izdvaja optimalna. U sistemima sinkrodigitalnog upravljanja uređajima (→ sinkronizacija) nakon označavanja početka i krajeva fragmenata, obavlja se njihovo automatsko ponavljanje sve dok se ne postigne optimalna verzija novoga govora. Vrlo uspješna postsinkronizacija postiže se primjenom franc. postupka ritmografije. Na posebnoj vrpci (blanku) označavaju se, dvjema oznakama, mjesta kritičnih glasova naglašenih (zvučnih) i nenaglašenih (bezvučnih) slogova originalnoga govora. Na osnovi takve vrpce se s pomoću ritmoskopa piše novi tekst na drugom jeziku, a u studiju se sinkronom projekcijom ritmograma ispod ekrana, pomoću ritmograf-projektora (s desna na lijevo), obavlja dobra postsinkronizacija drugoga govora.

Glumac (ili više njih — ako dijalogiziraju) nalazi se iza → akustičnog paravana (radi zv. izolacije i usredotočenja zv. valova na mikrofon) u dvorani za naknadnu sinkronizaciju i — pomno prateći pomicanje vlastitih (ili tuđih — ako naknadno sinkronizira drugoga glumca) usana izgovara određeni tekst (tzv. labsinkronizacija /od lat. labia: usne/, pri čemu najveću praktičnu pomoć predstavljaju na slici jasno razaznatljivi bilabijali); to čini toliko puta dok se ne ostvari sinkronitet i, istodobno, željeni tip interpretacije. Zbog takvoga dvostrukog zadatka naknadnu sinkronizaciju, uz snimatelja zvuka (koji pažnju usmjerava na sam zv. zapis), kontroliraju barem još 2 osobe (redatelj se najčešće usredotočuje na interpretaciju). Naknadnu sinkronizaciju izvode ili glumci koji tumače likove što se naknadno sinkroniziraju, ili glumci s drugoga jezičnog područja za koje se naknadno sinkronizira, ili pak specijalisti za naknadno sinkroniziranje. Naime, N. mnogim glumcima (i onima koji naknadno sinkroniziraju sebe same) predstavlja iznimnu teškoću — posebno kod povezivanja, sjedinjavanja izvornoga interpretacijskog napora s vještinom preciznog sinkroniziranja (nisu rijetki slučajevi da se isti tekst bezuspješno pokuša naknadno sinkronizirati i nekoliko desetaka puta). Zbog toga se pri naknadnoj sinkronizaciji u načelu gotovo uvijek gubi dio istinske glum. kreacije — nedostaju upravo onakvi poticaji i inspiracija kakvi su »stvorili« postojeću snimku. Sljedeći mogući nedostatak jest eliminacija ambijentalnih zvukova koji su tvorili ugođaj snimljenog prizora; oni se (budući da su u izvornoj snimci »stopljeni« s govorom) također moraju naknadno pridodati — sl. procesom naknadne sinkronizacije šumova. Time se potpuno »otuđuju« zvukovna i slikovna dimenzija filma. Kod naknadnog sinkroniziranja na drugi jezik javljaju se specifični problemi. Prvo, u prijevodu treba pronaći riječi koje artikulacijom podsjećaju na artikulaciju zamjetljivu na slici, kao i riječi sl. trajanja; zbog toga se tekst naknadno sinkroniziran na stranom jeziku zna dosta razlikovati od originala. U svezi s tim, a i samostalno, javlja se i drugi problem: karakter, duh, zvučanja, idiomatika, žargoni drugog jezika, njegove opće fonetske i semantičke karakteristike najčešće su disparatne snimljenom okolišu (to posebno dolazi do izražaja kod dijalekata, arhaičnijeg jezika, jezika društv. grupa koje postoje samo u određenim prostorno-vremenskim koordinatama); stoga u kinotekama i umj. kinima prevladava tendencija da se prikazuju isključivo filmovi u izvornoj jezičnoj verziji. Jedinom (djelomičnom) prednošću naknadne sinkronizacije može se smatrati to što se pažnja gledatelja usmjeruje na prizor u cjelini, dok je kod prevedenog djela pažnja podijeljena između slike i ispisanog teksta (podnaslovâ).

U Jugoslaviji bilo je tek nekoliko pokušaja naknadne sinkronizacije inozemnih filmova (npr. Prošle godine u Marienbadu, 1961, A. Resnaisa i Njuškalo, 1972, J. L. Mankiewicza).

Poseban su tip naknadne sinkronizacije anim. filmovi; kao animacija crtežâ ili predmetâ (lutaka, prirodnih predmeta, artefakata), dakle bića kojima nije prispodobivo zvučanje, oni se uvijek nužno naknadno sinkroniziraju. Budući da to iziskuje poseban dar i umijeće, a ne ugrožava ugled protagonistâ (što bi mogao biti slučaj kod igr. filmova), anonimnost glumaca koji je izvode nešto je manja.

Z. Šc.


Citiranje:
NAKNADNA SINKRONIZACIJA. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 28.6.2022. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=3673>.

kratice i simboli