MIMICA, Vatroslav

MIMICA, Vatroslav, redatelj i scenarist (Omiš, 25. VI 1923). Studirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Od 1942. ilegalac SKOJ-a, od 1943. u NOB-i. Nakon oslobođenja knjiž. i film. kritičar, jedan od urednika časopisa »Izvor«. Na filmu od 1950 — isprva kao direktor Jadran filma.

Kao redatelj debitira igr. filmom U oluji (1952), dramom iz dalmatinskog ambijenta, a slijedi komedija Jubilej gospodina Ikla (1955). Sa V. Tadejem piše scenarije za više crt. filmova Zagreb filma (Premijera, Na livadi i Susret u snu N. Kostelca te Cowboy Jimmy D. Vukotića — svi 1957), a iste godine režira svoj prvi crt. film Strašilo. Slijede Samac (1958), Happy End (1958), Inspektor se vratio kući (1959), Kod fotografa (1959), Jaje (1959), Mala kronika (1962) i Tifusari (1963) kojima postiže velik uspjeh u svijetu i nameće se kao jedan od prvaka Zagrebačke škole crtanog filma (nagrade u Veneciji, Bergamu, Oberhausenu, Edinburghu, Annecyju, Vancouveru, Puli, Beogradu, Atlanti i dr.). Nakon toga scenarist je uspjelih crt. filmova Muha (A. Marks i V. Jutriša, 1966), Krotitelj divljih konja (N. Dragić, 1966) i Pozivnica (B. Ranitović, 1970), da bi nakon režije crt. filma Vatrogasci (1971) napustio animaciju.

Osnovne Mimičine preokupacije u tim djelima su usamljenost i otuđenost čovjeka u ambijentima suvremene civilizacije. Prvi je autor Zagrebačke škole koji u medij uvodi moderne slikarske i graf. vrijednosti: u tom smislu Samac je prekretnica jugosl. crtanog filma na morfološkoj razini, a prva nagrada što je 1958. osvaja u Veneciji znači početak međunar. uspona škole. Njegov oblikovni model sastoji se od niza paralelnih kolorističkih planova kojima se kreću plošni, geometrizirani likovi — zapravo krute mobilne plohe. Scenografija je često sačinjena od izrezaka fotografija (gradski »pejzaži«, ljudska lica), figure oblikuje anim. crtežom i kolažom, dok su boje najčešće tamne, a glazb. i zv. kulisa intenzivirana. U takav kontekst Mala kronika uvodi stvarni fiz. prostor — pojedini planovi zbivanja pretvaraju se u osamostaljene »membrane« sačinjene od dijelova strojeva i indus. otpadaka. Samac, Inspektor se vratio kući, Kod fotografa i Mala kronika čine jedinstvenu razvojnu liniju i vrijednost i smatraju se klas. dometima moderne animacije. M. spada među rijetke autore anim. filma koji nisu crtači ni animatori, ali im djela nose izrazito osobno, autorsko obilježje. Glavni su mu suradnici crtač A. Marks, animator V. Jutriša i scenograf Z. Bourek koji tako stječu iskustva za kasniji samostalni rad. Značajan je Mimičin teorijski tekst Razmišljanja o filmskoj umjetnosti (»Filmska kultura« br. 37, Zagreb 1963).

God. 1961. u Italiji režira igr. spektakl Tvrđava Samograd, a zatim u Zagrebu uspjele kratkometražne igr. stilizirane satire Telefon (1962) i Ženidba gospodina Marcipana (1963).

U daljem radu M. se potpuno posvećuje igr. filmu. Prometej s otoka Viševice (1965, Velika zlatna arena i Srebrna arena za režiju /nagrađivan i na festivalu u Moskvi/), Ponedjeljak ili utorak (1966, Velika zlatna arena i Zlatna arena za režiju), Kaja, ubit ću te! (1967) i Događaj (1969, Velika srebrna arena i Srebrna arena za režiju) čine važan dio stvaralačkog uspona jugosl. autorskog filma 60-ih godina. U prva dva filma (oba suvremene tematike, no prvi s većim dijelom radnje u prošlosti) služi se metodom svojevrsnoga film. toka svijesti, treći je slojevita meditacija o apsurdnosti rata i uništavanja, a četvrti suptilna analiza zločinačkog nagona (prema /osuvremenjenoj/ noveli A. P. Čehova). Zaokupljenost ratom, borbom za fiz. i duhovnu slobodu, »golgotom« i etikom revolucije vidljiva je u filmovima Hranjenik (1970), Makedonski dio pakla (Makedonskiot del od peklot, 1971) i Posljednji podvig diverzanta Oblaka (1978). Posebnu cjelinu čine Seljačka buna 1573. (1975, Velika brončana arena) i Banović Strahinja (1981) prema nar. pjesmi, slojevite pov. drame u kojima povezuje oblikovnu vještinu sa sposobnošću da kroz likove i radnju izrazi bitne i aktualne egzistencijalne probleme. Režira i na televiziji.

LIT.: P. Volk, Moć krize. Petrović, Pavlović, Mimica, Đorđević, Makavejev, Klopčič, Hladnik, Bulajić, Beograd 1972.