LZMK

Filmska enciklopedija

FONOGRAFIJA, FILMSKA Filmska traka traži dalje ...

FONOGRAFIJA, FILMSKA, zapis (trajno »uskladištenje«, konzerviranje) zvuka radi njegove naknadne reprodukcije zajedno s film. slikom. Obuhvaća teh. metode i načine zapisa zvuka na film. vrpcu u svim fazama njene uporabe. Fonografija na filmu imala je svoj dugi postupni pov. razvoj, neprestano povećavajući kvalitetu zapisa i reprodukcije zvuka usavršavanjem pojedinih teh. sredstava. Suvremena teh. sredstva omogućuju da se na film. vrpcu može trajno konzervirati i s nje reproducirati zvuk maksimalne kvalitete, uključujući i vrhunsku → stereofoniju. Zvuk se može konzervirati s pomoću tri osnovne vrste zapisa i to: (1) mehanički (gramofonska ploča); (2) optički (fotoosjetljiva vrpca); (3) magnetski (magnetska vrpca ili magnetski disk). Zvuk može biti zapisan i analognom ili digitalnom tehnikom. Uređaj kojim se vrši zapisivanje zvuka općenito se naziva fonograf, a trag koji ostavlja zapis zvuka na prikladnoj podlozi → fonogram. Presudan utjecaj na kvalitetu zvuka ima vrsta zapisa zvuka na film. vrpci (magn. zapis osigurava bolju teh. kvalitetu od optičkog). Mogućnosti u postizanju određene kvalitete zvuka na filmu ovise i o vrsti film. vrpce, kao i o tehnologiji obrade zv. signala na njoj.

Prva istovremena reprodukcija zabilježene film. slike i zabilježenog zvuka potječe s kraja prošlog stoljeća. Devedesetih godina XIX st. Th. A. Edison navodno je postigao sinkronu reprodukciju film. slike s pomoću već konstruiranog projektora kinetoscopea i zvuka reproduciranog sa svog phonographa iz 1877. Time je bila prvi put tehnički ostvarena mogućnost sinkronizirane projekcije film. slike i reprodukcije snimljenog zvuka, koju je omogućavao tako konstruirani novi Edisonov uređaj kinetophone (1899). God. 1894. već je W. K. L. Dickson izveo prve javne projekcije zv. filma koristeći kinetoscope i phonograph (u filmu je bio prikazan čovjek koji je predstavljao Edisona i bio upitan kako mu se sviđa novo dostignuće). Nakon pojave kinetophona ozvučenje filma s pomoću meh. zapisa zvuka i dalje se usavršavalo. Zbog ograničenih mogućnosti Edisonova phonographa počeo se za ozvučenje filma koristiti gramofon izumljen 1887 (E. Berliner) s lateralnim (lijevo-desno) zapisom zvuka na ploči, tj. disku. Omogućivao je efikasniju primjenu u postizanju kvalitete zvuka i duže trajanje reprodukcije, a njime je Francuz Ch. Pathé izvodio svoje čuvene kino-projekcije. Od samog početka pojavio se teh. problem sinkroniziranog pogona projektora i gramofona koji tada još nije tehnički zadovoljavao. Još 1903. O. Messter je izveo zv. projekciju filma tako da je na zv. signal, koji se javljao kod svakog okretaja gramofonske ploče, prilagođavao brzinu ručnog pokretanja projektora. Francuz L. Gaumont je 1900. ozvučio projekcijski aparat braće Lumière s pomoću meh. sprege projektora i Edisonova phonographa, što je javno demonstrirao 12. rujna 1902. u francuskoj Akademiji znanosti. S pomoću tog svog uređaja (chronophone) iz 1911. vršio je Gaumont sinkronizirane projekcije slike i zvuka, koristeći sinkronizacijski disk za spregu projektora i gramofona za veće auditorije. Brit. produkcijska kuća C. M. Hepwortha s pomoću svog uređaja vivaphone vršila je 1910. također sinkronizirane projekcije filma, spregom projektora i gramofona s akustičkim pojačanjem zvuka lijevkom.

Već u to doba naslućuje se da je rješenje problema sinkronosti zvuka i slike očito u njihovu zapisu na istoj film. vrpci. Već 1900. ruski je pronalazač I. L. Poljakov patentirao postupak fotogr. »zapisa« zvuka pomoću fotoelementa, čime je u načelu riješen teh. problem optičkog zapisa zvuka na pozitivu fotoemulzijske vrpce. Optički zapis zvuka pomoću fotoćelije i svjetlosnog snopa postizali su i Ruhmer 1901. i Dundell 1902. pomoću selenske ćelije, čija su fotoelektrička svojstva otkrivena još 1873. Krajem 1904. Francuz E. Lauste objelodanjuje optički zapis zvuka na vrpci širine 35 mm — s pomoću proreza i zaslona, koristeći mehanizam galvanometra s pomičnim ogledalom, koje vibrira u ritmu zvuka; patentirao ga je 1907, što predstavlja ideju budućega praktičnog rješenja današnjega transverzalnog optičkog zapisa zvuka na film. vrpci. Pronalaskom triode 1906 (L. De Forest) riješen je problem elektroničkog pojačanja zv. signala, koje se temelji na načelu po kojem se jačina elektronskog snopa između katode i anode u vakuumskoj cijevi mijenja promjenljivim elektromag. poljem upravljačke rešetke na koju se dovodi napon s mikrofona. De Forest je 1923. patentirao snimanje i reprodukciju zvuka na filmu pomoću elektroničkih pojačala, sa zapaženom demonstracijom svog sistema phonofilm u Finsbury Park Cinema.

U Njemačkoj su se 1919. pojavili H. Vogt, J. Engel i J. Massolle s novim sistemom optičkog intenzitetskog zapisa zvuka na filmu, na načelu promjene gustoće svjetlosti. Osnovali su zajedničku kompaniju pod nazivom Triergon i 17. rujna 1922. u Berlinu demonstrirali svoj novitet. Iste godine je E. C. Wente demonstrirao svoj pronalazak svjetlosne cijevi light valve za optički zapis zvuka na fotogr. film, da bi 1926. u laboratoriju kompanije Bell Telephone u potpunosti razvio svoju svjetlosnu cijev s gibljivom vrpcom u polju elektromagneta i primijenio je u intenzitetskom sustavu optičkog zapisa zvuka kompanije Western Electric.

Od Warner Brothersa osnovana tvrtka Vitaphone je u zajednici s Western Electricom razvila sistem sound-on-disc i veliku produkciju tako ozvučenih kratkometr. filmova. Dvadesetih godina projekcija zv. filma s pomoću gramofonskih ploča bila je komercijalno vrlo raširena; tako je prvi Vitaphoneov igr. film Pjevač jazza A. Croslanda 23. siječnja 1927. najprije prikazan ozvučen s pomoću gramofonske ploče. Razrađene teh. mogućnosti dovele su do projekcije istog filma s optičkim zapisom zvuka na istoj film. vrpci u rujnu 1927, da bi 1928. bio proizveden sljedeći zv. film Svjetla New Yorka B. Foya. Još u svibnju 1927. uslijedio je prvi film (Sedmo nebo F. Borzagea) koji je imao sliku i zvuk na istoj vrpci tvrtke Fox-Case, koja je još 1926. razvila snimanje optičkog zvuka s pomoću aeo-light-modulatora kao svoj Fox-Movietone sistem zv. filma.

God. 1928. pojavljuje se tvrtka RCA, u kooperaciji s kompanijama Westinghouse i American General Electric, s transverzalnim optičkim zapisom zvuka sistema pallophotophone, koji je razradio C. A. Hoxie 1920. na osnovi Lausteovog pronalaska, da bi tvrtka ubrzo razvila svoj push-pull transverzalni optički zapis zvuka.

God. 1928. su Gaumont, Peterson i Poulsen razvili GPP-sistem i koristili separatni 35mm film za zapis zvuka.

Prva projekcija zv. filma u SSSR-u održana je 1929. u eksperimentalnom kino-teatru u Lenjingradu po sistemu A. F. Šorina, koji je koristio princip galvanometra. Prvi sovj. dugometražni zv. film Put u život N. V. Ekka snimljen je 1931. s optičkim zapisom zvuka po sistemu tagefon razrađenom pod rukovodstvom P. G. Tagera, koristeći kao svjetlosni modulator Kerrovu ćeliju.

Optički zapis zvuka kao transverzalni (promjenljive širine) i intenzitetski (promjenljive gustoće) brzo je osvojio kinematografiju i nekoliko desetljeća njome dominirao. Uporedo s transverzalnim optičkim zapisom zvuka na film. vrpci razvijen je intenzitetski (također longitudinalni) optički zapis zvuka temeljen na elektro-optičkom efektu, čiji se princip koristi i danas. Efekt polarizacije svjetlosti koja prolazi kroz tekućinu u elektromagn. polju pronašao je šk. fizičar J. Kerr još 1876, a postizan je s pomoću njegove tzv. Kerrove ćelije s nitrobenzolom. God. 1939. pojavljuje se u SAD optički zapis zvuka na 16mm filmu, koji se u toj širini počeo primjenjivati još 1923. Transverzalni optički zapis doživio je 1940. inovaciju pojavom Millerove metode urezivanja zv. signala na film. emulziju s pomoću posebnoga širokokutnog rezača.

Višekanalna stereofonija našla je ubrzo nakon izuma primjenu na filmu. Prvi film (animirani) sa stereofonskim zvukom pojavljuje se 1940 (Fantazija W. Disneyja), a koristio je separatno sinkronizirani 35mm optički zv. film s reprodukcijom svakoga zv. traga posebno. Film je snimljen po sistemu fantasound, kojeg su 1939/40. razradili Hawkins, Garity i Tremaine za Walt Disney Production, sa snimljenim zvukom na tri traga i četvrtim sinkrokontrolnim tragom po sistemu push-pull dvostruke širine.

U traganju za boljom kvalitetom snimljenog zvuka, a osobito za mogućnošću neposrednog snimanja i reprodukcije, postupno se razvijao i magn. zapis zvuka; prvi ga je praktično ostvario dan. inženjer V. Poulsen još 1898. na čeličnoj žici s uređajem telegraphone, koji je doživio značajan razvoj tek pojavom elektroničkih pojačala 20-ih godina. Nijemac Stille je 1924. primijenio magn. zapis zvuka na čeličnoj žici s pojačalima, a 1930. prepustio proizvodnju L. Blattneru koji konstruira svoj blattnerphone. God. 1933/34. tvrtka Marconi-Stille proizvodi svoj recorder sa zapisom zvuka na čeličnoj vrpci širine 3 mm. Na Velikoj njemačkoj izložbi 1935. u Berlinu pojavljuje se magn. zapis zvuka na papirnatoj vrpci s nanesenim željeznim prahom, koja se mogla rezati, lijepiti i brisati prolaskom pored permanentnog magneta. Značajan razvoj magn. zapis doživljava 1944. pronalaskom plastične mase na koju se u obliku vrpce počeo nanositi prah željeznog oksida i tako dobila vrpca znatno poboljšanih elektroakustičkih i meh. svojstava kakva se, uz razna tehnol. poboljšanja, za najkvalitetnija snimanja zvuka primjenjuje i danas. Kvalitetu zapisa zvuka osobito je poboljšala primjena visokofrekventnog predmagnetiziranja i brisanja vrpci, koje su u SAD patentirali Carlson i Carpenter još 1927. Magn. vrpca doživljavala je postupno usavršavanje promjenom magn. materijala (Fe3O4, Fe2O3, CrO2) i njenog nosača (papir, triacetatceluloza, polivinilklorid, poliester). Magn. zapis zvuka na posebnoj vrpci i slike na film. vrpci sinkronizirani se pojavljuju 1950. s primjenom u neposrednom snimanju zvuka. Sve do 50-ih godina magn. zapis je teško prodirao na film kao završni zapis na film. vrpci, zbog već vrlo široke primjene optičkog zapisa i adekvatnih projektora.

Zbog svojih izrazitih prednosti (neposredna reprodukcija, brisanje zv. zapisa, višekratno snimanje na istoj vrpci i direktno presnimavanje) te zbog veće kvalitete zvuka od optičkog zapisa (manji šum, šire frekvencijsko područje, manja izobličenja), nalazio je magn. zapis naglo primjenu u fazama snimanja i, obrade zvuka (u montaži i sinkronizaciji) na filmu, da bi se tek na kraju obrade presnimio na film. vrpcu kao optički zapis. Zbog svoje kvalitete i ekonomične primjene ubrzo prodire u kinematografiji i kao završni zapis. God. 1951. pojavljuje se 35mm magn. film (perforirana magn. vrpca) za stereofonski multikanalni zapis zvuka. Zv. zapis na posebnome magn. filmu širine 35 mm i sa 7 zv. tragova (kanala) počinje se primjenjivati u panoramskoj kinematografiji u sistemu cinerama, s prvim filmom prikazanim 30. rujna 1952. u New Yorku. Multikanalna tehnika našla je širu primjenu u stereofoniji na filmu, praktično u sistemu cinemascope 1953, kada se počela proizvoditi film. vrpca širine 35 mm sa 4 magn. traga zv. zapisa.

Producent M. Todd je u zajednici s tvrtkom American Optical Corporation pojednostavio cineramin sedmokanalni sistem (zadržavši sve njegove prednosti) uvođenjem film. vrpce širine 70 mm sa stereofonskim zapisom zvuka na 6 magn. tragova poznatim pod imenom Todd-AO sistem; pet tragova služilo je za stereofonski zapis zvuka s reprodukcijom preko zvučnikâ smještenih iza ekrana, a šesti je služio za reprodukciju zv. efekata akustičke atmosfere pomoću zvučnika razmještenih po dvorani; Todd-AO sistem prvi je put primijenjen u muz. filmu Oklahoma! F. Zinnemanna u listopadu 1955. God. 1957. u SSSR-u je, analogno cinerami, razrađen sistem kinopanorama s reprodukcijom zvuka pomoću separatnog 35mm magn. filma sa 9 zv. kanala (prvi dugometr. film u tom sistemu snimljen je 1960). Reprodukcija devetog kanala vršila se preko zvučnika smještenih na stropu kinodvorane. God. 1954. pojavljuje se 16mm film s magn. tragovima zapisa zvuka. Od 1961. 8mm film. vrpca, koju je u toj širini počela primjenjivati tvrtka Eastman-Kodak od 1932, dobiva trag za magn. zapis zvuka. Super 8 mm film s dva magn. traga za zv. zapis naglo se razvija od 1965, a danas se masovno proizvodi i upotrebljava u većem dijelu svijeta.

Z. Šc.


Citiranje:
FONOGRAFIJA, FILMSKA. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 17.1.2022. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=1756>.

kratice i simboli