ZALAR, Živko

ZALAR, Živko, snimatelj (Zagreb, 24. IV 1948). Sin → Slavka Z. Uspješan kino-amater u Kino-klubu »Zagreb«, u profesionalnu kinematografiju ulazi kao koredatelj i crtač u anim. filmu (sa Z. Pavlinićem i M. Puhlovskim). Napušta Elektrotehnički fakultet u Zagrebu i upisuje kameru na visokoj film. školi FAMU u Pragu. Najpoznatiji jugosl. snimatelj »praške škole«, afirmira se kratkometr. filmovima. Vrstan poznavalac film. tehnike, na igr. filmu (od 1974) kreativno se prilagođuje raznim idejama i stilovima; stoga njegov snim. rad može djelovati krajnje realistično (npr. Specijalno vaspitanje, 1977, G. Markovića), ali i vizualno »bogato« (npr. Nešto između, 1983, S. Karanovića /Zlatna arena u Puli/). Povremeno se odlučuje i na »riskantan« pothvat snimanja na 16mm filmu koji onda kopira na 35mm materijal (npr. Kud puklo da puklo, 1974, R. Grlića, Balkan-ekspres, 1983, B. Baletića i dr.). Od snim. izražajnih sredstava preferira svjetlo; jednako vješto koristi se postojećim svjetlom ili velikom količinom rasvjetnih tijela. Zlatnom arenom u Puli nagrađen je još 1978: za filmove Miris poljskog cvijeća (S. Karanović, 1977) i Bravo maestro (R. Grlić, 1978). Snima i koprodukcijske projekte, kao i za televiziju — u zemlji i inozemstvu (npr. tal. tv-serije General i Zaručnici).

Ostali važniji filmovi: Ljubavni život Budimira Trajkovića (D. Karaklajić, 1977); Ljubica (K. Golik, 1978); Nacionalna klasa (G. Marković, 1979); Živi bili pa vidjeli (M. Puhlovski i B. Gamulin, 1979); Gospođica (V. Jasný, 1980); Sok od šljiva (B. Baletić, 1981); Ambasador (F. Hadžić, 1984); Jagode u grlu (S. Karanović, 1985); Za sreću je potrebno troje (R. Grlić, 1986); Već viđeno (G. Marković, 1987); Uvek spremne žene (B. Baletić, 1987); Moj tata, socijalistički kulak (M. Klopčič, 1987); Tajna manastirske rakije (S. Šijan, 1988, sa P. Popovićem).