YAMAMOTO, Satsuo

YAMAMOTO, Satsuo, jap. redatelj (Kagoshima, 15. VII 1910). Po školovanju kaz. glumac, na filmu od 1933. kao asistent redatelja (npr. M. Narusea) u kompaniji Shochiku. Prešavši za Naruseom u Toho, kao redatelj debitira 1937. melodramom Mlada gospođica (Ojosan). Prvi veliki uspjeh postiže ekranizacijom Pastoralne simfonije (Den-en kokoyogaku, 1938) A. Gidea, pa uspješno nastavlja s adaptacijama knjiž. djelâ. Nakon II svj. rata napušta Toho, te za neovisne, lijevo orijentirane producente režira ciklus angažiranih filmova, stvarajući u njima osobeni stil. Prvi od njih je Rat i mir (Senso to heiwa, 1947, sa F. Kameijem), o teškom uklapanju u civilni život vojnika koji se vratio s fronte, a najuspjeliji Zona praznine (Shinku chitai, 1952) u neorealist. maniri, antimilitaristički protest protiv surovog života u kasarnama potkraj rata. Njegov dotad britki angažman 70-ih se godina »utapa« u akademsko obrađivanje sl. temâ, sada »začinjenih« sentimentalizmom; ipak, za 3. dio monumentalne antiratne freske Rat i ljudi (Senso to ningen, 1970-73, u 6 dijelova) nagrađen je Ružom Lidica na festivalu u Karlovym Varyma 1974.

Ostali važniji filmovi: Topli vjetar (Neppu, 1943); Grad nasilja (Baryoku no machi, 1950); Oluja nad planinom Hakone (Hakone fuunroku, 1951); Na granici svijeta (Chi no hate, 1954); Četvrt bez sunca (Taiyo no nai machi, 1954); Dnevnik plutajućih trava (Ukigusa nikki, 1955); Buka tajfuna (Taifu sodoki, 1956); Ljudski zid (Ningen no kabe, 1959); Pjesma dvokolice (Niguruma no uta, 1960); Banda ubojica (Shinobi no mono, 1962); Moć zlata (Kizudarake no sanga, 1964); Točka smrzavanja (Hyoten, 1966); Obitelj (Kareinaru ichizoku/Kazoku, 1974); August bez cara (Kotei no inai hachigatsu, 1979); Grad radnikâ (Assy-tachi no machi, 1981).