WAYNE, John

WAYNE, John (pr. ime Marion Michael Morrison), am. glumac, redatelj i producent (Winterset, Iowa, 26. V 1907 — Los Angeles, 11. VI 1979). Iz obitelji ir. podrijetla, kao igrač am. nogometa dobiva stipendiju sveučilišta Southern California u Los Angelesu; za praznikâ, zahvaljujući T. Mixu, radi kao scenski radnik i pomoćnik rekvizitera kompanije Fox. Ondje se sprijateljuje sa J. Fordom, svojim budućim »protektorom«, koji mu povjerava manju ulogu u filmu Krvnikova kuća (1928). Nakon toga nastupa kao kaskader i u vrlo malim ulogama (isprva kao Duke Morrison /kasnije je poznat po nadimku Duke/), dok prvu glavnu dobiva — na Fordovu preporuku — u vesternu Veliki put (R. Walsh, 1930). Mlad, bez dostatne čvrstoće za lik zapadnjaka, tu prvu priliku djelomično propušta, no i dalje nastupa (do 1933. za Fox, Warner Bros i Columbiju, 1934-36. većinom za Monogram i Republic, a od 1936. uglavnom za Universal i Republic) u gl. i sporednim ulogama (većinom u B-vesternima, kadikad i kao »pjevajući kauboj«), »ispekavši zanat« u više od 80 filmova (uključujući i epizode serijalâ). Prvi veliki uspjeh postiže kao Ringo Kid, mladić koji se osvećuje ubojicama brata, u klas. vesternu Poštanska kočija (J. Ford, 1939) kompanije United Artists (ipak, do 1952. većinom radi za Republic); stečeni status zvijezde potvrđuje u još 2 filma: kao Texašanin u vesternu Crna komanda (R. Walsh, 1940) i kao pomorac u Dugom putovanju kući (J. Ford, 1940). Vrlo visok (193 cm), snažan i okretan, predodređen je za likove pobjedonosnih junaka s Divljeg zapada, no za II svj. rata počinje igrati i svoj po učestalosti drugi lik — vojnika (npr. Flying Tigers, 1942, D. Millera; Inženjerci u borbi, 1944, E. Ludwiga; Žrtvovani, 1945, J. Forda; Pijesak Iwo Jime, 1949, A. Dwana /nominacija za Oscar/). Nova faza u njegovoj interpretaciji likova nastupa 1948; stariji, prestaje igrati šutljive, »žilave«, »prirodne« momke ruralne provenijencije: u vesternu Crvena rijeka (1948) H. Hawksa (redatelja drugog po važnosti za njegovu karijeru) tumači osobu stariju od vlastite dobi koja želi prevladati pogrešnu odluku iz prošlosti, u stalnim sukobima s posinkom (M. Clift) koji mu otimlje i izabranicu — i to s primjesom arogancije i tvrdoglavosti, što obogaćuje njegov dotadašnji ležerniji stereotip → čovjeka od akcije, čineći ga — i zbog doze gubitništva — humanijim. To se odnosi i na trilogiju »vesterna s granice« J. Forda — Na apaškoj granici (1948), Junaci Zapada (1949) i Rio Grande (1950) — koja ga čini svojevrsnim »nacionalnim junakom« (osobito po izbijanju Korejskog rata 1950); u to doba njegovo se ime počinje povezivati s polit. zbivanjima u SAD, jer kao vrlo konzervativni republikanac daje podršku kampanji senatora J. MacCarthyja. Poč. 50-ih godina najuspjelija mu je uloga Irca, povratnika u zavičaj, u pastoralnoj komediji Miran čovjek (J. Ford, 1952), uz čestu partnericu M. O’Hara (posljednjem filmu za Republic); otada radi za Warner Bros ili za iste godine osnovanu vlastitu tvrtku Batjac. Iako nadaren i za komediju, i dalje većinom nastupa u vesternima i ratnim filmovima (ponekad i kriminalističkima); čak i njegovi neuspjeliji projekti bilježe komerc. uspjehe. Od sredine 50-ih godina — posebno nakon vrlo zapažene uloge u vesternu Tragači (J. Ford, 1956) — uspješno se prilagođuje dobi, te sve češće glumi još prekaljenije, ali novim odnosima neprilagođene, nepristupačne usamljenike prikrivene dobroćudnosti, afirmirajući moralnu nepokolebivost, i to — i neovisno o žanru — prema kodeksima klas. vesterna, posredno tradic. Amerike. Izdvajaju se vesterni Rio Bravo (1959), El Dorado (1967) i Rio Lobo (1970) H. Hawksa, njegov pustolovni Hatari! (1962), te Wayneova najturobnija uloga u vesternu Čovjek koji je ubio Liberty Valancea (1962) J. Forda. U to vrijeme njegov polit. angažman postaje još nedvosmisleniji: nakon rodoljubnoga pov. filma Alamo (1960, nominacija za Oscar za najbolji film), koji je režirao (navodno uz pomoć J. Forda) i u njemu glumio Davyja Crocketta, korežira (sa R. Kelloggom) Zelene beretke (The Green Berets, 1968), apologiju am. intervencionističke politike u Vijetnamu. To izaziva revolt naprednih krugova (to više što tzv. novi Hollywood zastupa mirotvornu politiku), pa W. postaje simbol reakcionarnosti i am. ekspanzionizma. Ipak, i nadalje privlači publiku (znatno više no ijedan dr. glumac njegove generacije): npr. u rutinskim vesternima A. V. McLaglena (Veliki McLintock, 1963; Nepobijeđeni, 1969; Chisum — kralj rančera, 1970; Cahill, šerif SAD, 1973) i B. Kennedyja (Vatrena karavana, 1967; Pljačkaši vlaka, 1973). Za ulogu jednookoga alkoholiziranog revolveraša u filmu Čovjek zvan Hrabrost (H. Hathaway, 1969) nagrađen je Oscarom, što se tumači i kao akt solidarnosti film. industrije s probitačnim glumcem oboljelim od raka; štoviše, u svomu zadnjem filmu Posljednji hitac (D. Siegel, 1976) i tumači starog revolveraša oboljelog od te bolesti.

Nastupivši u više od 150 filmova (po nekim izvorima, čak u više od 200), 1949-74. neprekidno (s izuzetkom 1958) među 10 najkomercijalnijih am. glumaca (1950/51, 1954, te 1971. i prvi na → ljestvici uspješnosti), W. je najdiskutabilnija zvijezda Hollywooda. U filmovima utjelovitelj idealâ pionirske Amerike, tako i individualizma, u politici je zastupao zapravo nedemok. praksu; kako je ugled stekao u prvom redu klas. vesternima, u razdoblju novohollywoodske demistifikacije tog žanra postao je »utjelovljenje« konzervativizma, osobito machizma, pa je dio kritike napadao i vrlo uspjela djela samo zato što je on u njima nastupao. Kao glumcu osporavan mu je dar (»uskog dijapazona«, »tek ’prirodni’ glumac«), ali se samo rijetko tvrdilo da je svojom glumom umanjio vrijednost nekog filma, posebno ne vesterna, kojem je (uz. G. Coopera) vodeći interpret. Njemu sklonija kritika isticala je njegovu sposobnost uživljavanja/snalaženja u ambijentalno i radnjom nezahvalnim prizorima, njegovu autentičnu oporost i superiornost, ponekad i nehinjenu sramežljivost i diskretnost koje su, pak, u suprotnosti sa stereotipom macha (koji mu je toliko zamjeran).

Njegov sin Michael Wayne bio je producent u očevoj kompaniji, dok je Patrick Wayne glumac.

Ostale važnije uloge: Pozdrav (J. Ford, 1929); Sedam grešnika (T. Garnett, 1940); Požanji divlji vjetar (C. B. De Mille, 1942); Pljačkaši (M. Enright, 1942); Pittsburgh (L. Seiler, 1942); Sastanak u Francuskoj (J. Dassin, 1942); Natrag na Bataan (E. Dmytryk, 1945); Bez razervacija (M. LeRoy, 1946); Osveta crvene vještice (E. Ludwig, 1948); Tri kuma (J. Ford; 1949); Junaci Guadalcanala (N. Ray, 1951); Veliki Jim McLain (E. Ludwig, 1952); Nevolje na putu (M. Curtiz, 1953); Hondo (J. Farrow, 1953); Otok na nebu (W. A. Wellman, 1953); Zapisano na nebu (W. A. Wellman, 1954); Krvava aleja (W. A. Wellman, 1955); Pomorska potjera (J. Farrow, 1955); Osvajač Džingis-kan (D. Powell, 1956); Krila orlova (J. Ford, 1957); Legenda o izgubljenima (H. Hathaway, 1957); Barbarin i gejša (J. Huston, 1958); Konjanici (J. Ford, 1959); Sjeverno prema Aljaski (H. Hathaway, 1960); Komančerosi (M. Curtiz, 1961); Taj prokleti Donovan (J. Ford, 1963); Svijet cirkusa (H. Hathaway, 1964); Sinovi Katie Elder (H. Hathaway, 1965); Najveća priča ikad ispričana (G. Stevens, 1965); Prva pobjeda (O. Preminger, 1965); Veliki Jake (G. Sherman, 1971); Kauboji (M. Rydell, 1972); Detektiv McQ (J. Sturges, 1974); Inspektor Brannigan (D. Hickox, 1975).

LIT.: M. Ricci/B. Zmijewski/S. Zmijewski, The Films of John Wayne, New York 1970; M. Tomkies, The Big Man: The John Wayne Story, New York 1971; M. Zolotow, Shooting Star: A Biography of John Wayne, New York 1974; A. Barbour, John Wayne, New York 1974; A. Eyles, John Wayne, South Brunswick, 1979; G. Campbell jr., The John Wayne Story, New York 1979; D. Hanna, The Life and Times of John Wayne, London 1979; F. Pascal, John Wayne, le dernier géant, Paris 1979; Ph. Ferrari, John Wayne, Paris 1980; P. Stacy/B. Linet, Duke: A Love Story. An Intimate Memoir of John Wayne’s Last Years, New York 1983.