WAJDA, Andrzej

WAJDA, Andrzej, polj. redatelj i scenarist (Suwałki, 6. III 1926). Sin oficira (koji pogiba poč. II svj. rata), sa 13 godina prekida školovanje; isprva je naučnik kod postolara, potom kovača, nakon toga pomaže slikarima koji ukrašavaju crkve, a od 1942. aktivan je u pokretu otpora (pod rukovodstvom izbjegličke vlade u Londonu). Nakon rata studira na lik. akademiji u Krakovu, potom prelazi na filmsku u Łódź (diplomira 1953). Ističe se sa 2 studentska filma: dokumentarnim Dok ti spavaš (Kiedy ty śpisz, 1950) i kratkim igranim Loš momak (Zły chłopiec, 1951) po A. P. Čehovu. Nakon što asistira A. Fordu u njegovoj Petorici iz ulice Barske (1954), iste godine — s gotovo istom glum. ekipom — snima svoj cjelovečernji prvenac Pokoljenje (Pokolenie), o mladiću (T. Łomnicki) koji je za rata primoran odustati od svojih igara i sitnih krađa da bi se zaposlio u tvornici i otkrio pravu stvarnost plaćenog rada, borbe protiv okupatora, napokon i ljubav; iako ne tako dorađeno kao iduća 2 (s kojima čini svojevrsnu trilogiju, izuzetno značajnu za prodor polj. filma u svijet), djelo je predstavljalo velik uspjeh: zbog nekonvencionalnog pristupa ratnoj temi, sugestivnosti ugođaja i iskrenoga autorskog angažmana. U Kanalu (Kanał, 1956), s radnjom u vrijeme varšavskog ustanka 1944, koji Nijemci krvavo guše, a ustanici se kriju u gradskoj kanalizaciji i pružaju očajnički otpor, W. vješto (u klaustrofobično skučenom prostoru) isprepliće niz osobnih drama s agonijom čitavog grada. Vrhunac ovog razdoblja Wajdina stvaralaštva predstavlja film Pepeo i dijamant (Popiół i diament, 1958) po romanu i scenariju J. Andrzejewskog, likovno i fotografski (snimatelj J. Wójcik) te montažno vrlo atraktivan (u usporedbi s Kanalom upravo spektakularan), pokazujući redateljevu sklonost simbolizmu; radnja se zbiva 7. V 1945, kada je rat u Poljskoj već završen, ali nastaju sukobi među sâmim Poljacima koji su se protiv nacizma borili u 2 ideološki suprotstavljene formacije: tzv. Armia Krajowa, pod utjecajem vlade iz Londona, opire se izgradnji socijal. vlasti i pribjegava terorističkim aktima, a tragičnost te pov. situacije dočarava sudbina gl. junaka (Z. Cybulski, koji tim filmom postaje zvijezda evr. razmjerâ).

Složenošću značenjâ, životnošću likova i autentičnošću atmosfere u ovoj trilogiji W. nije samo ostvario izuzetna film. djela, već i razbio okvire socrealist. shemâ. Kada se potkraj »Gomulkine ere« počinje suzbijati svako kritičkije postavljanje problemâ, W. se posvećuje pretežito oblikovanju filmova (priče ga manje zanimaju) i zapada u krizu (kao i cijela polj. kinematografija), održavajući ipak visoku realizacijsku razinu. Pokazuje to i njegov prvi film u boji Lotna (1959) o patetičnoj epizodi s poč. rata, kada polj. konjica — ponos zemlje — sa samoubilačkim dostojanstvom juriša na njem. tenkove. U tom razdoblju počinje ga zanimati sve dalja prošlost Poljske, pa režira pov. film Pepeo (Popioły, 1965), u kojem nastupa i njegova tadašnja supruga → B. Tyszkiewicz. Svoj prvi film suvremene tematike, Nevini čarobnjaci (Niewinni czarodzieje) u kojem — ležernijim pristupom no dotad — slika znatno »pustopašniju« mladu generaciju, realizira 1960; iz tog je razdoblja i prva ekranizacija strane književnosti — Sibirska ledi Magbet (1962, u SFRJ) prema rus. piscu N. S. Ljeskovu.

Izlaz iz stvaralačke krize počinje se naslućivati tek potkraj 60-ih godina, kada W. — tvrdi se — inspiraciju nalazi u tragičnoj smrti svoga omiljenog glumca Cybulskog, koja ga je potakla na realizaciju za nj atipičnoga modernističkog filma Sve je na prodaju (Wszystko na sprzedaź, 1968); u njemu se — kao »nasljednik« Cybulskog — javlja gl. Wajdin glumac do polovice 70-ih godina D. Olbrychski. On posebno dojmljivu kreaciju daje u Pejzažu poslije bitke (Krajobraz po bitwie, 1970), kojim se W. vraća temama što su ga proslavile — vremenu neposredno po završetku II svj. rata i dilemama koje je ono donijelo.

Usporedo s filmskom, W. je ostvario i izuzetnu kaz. karijeru (i u SFRJ), pa je poticaj za njegov film Svadba (Wesele, 1973) bio uspjeh njegove krakovske inscenacije tog komada S. Wyspiańskog, koji kroz svadbu seljanke i intelektualca simbolički govori o raznim aspektima porobljene Poljske XIX st. (sl. nostalgična obilježja pokazuju kasnije i Gospođice iz Wilka — Panny z Wilka, 1979). Slijedi još jedna ekranizacija — Obećana zemlja (Ziemia obiecana, 1975) prema polj. nobelovcu W. Reymontu, u kojoj W. razmatra društv. odnose u središtu polj. tekstilne industrije Łódźu krajem XIX st. (kada je kapitalizam u snažnom usponu); funkcionalnim ritmom i vizualnim bogatstvom (snimatelj W. Sobociński), od lirskih scena i sugestivnog ocrtavanja atmosfere do naturalističkih prizora nasilja, požara i smrti, W. nalazi adekvatan film. izraz za »roman-rijeku« i uspijeva realizirati složenu sliku i grada i niza sudbina koje on određuje.

Wajdu inspirira i burni razvitak polj. društva (koji inicira i novi procvat polj. kinematografije), a najveći odjek u tom dijelu njegova opusa ima Čovjek od mramora (Człowiek z marmuru, 1976), u kojem vješto koristi metodu »film u filmu«: junakinja je studentica režije (K. Janda), a njen je diplomski rad dokum. film o »heroju rada« s poč. 50-ih godina (J. Radziwiłłowicz); radnja je usredotočena na traženje tog čovjeka, koji je ubrzo nakon odlikovanja pao u nemilost: u tom će traganju djevojka — iz pričâ onih koji su ga poznavali — rekonstruirati njegov lik, a W. tim brojnim flash-backovima uvjerljivo dočarati duh vremena od prije četvrt stoljeća, pokazujući kako se stvarala oficijelna »blistava« slika tadašnjega stanja; kontrast između tog vremena i sadašnjice omogućuje stvaranje kompleksne dramaturgije i zauzimanje kritičkog stava prema staljinističkom periodu, ali i prema nekim odnosima u Poljskoj novijeg vremena. To je još zamjetnije u filmu Bez narkoze (Bez znieczulenia, 1978), priči o degradaciji poznatog novinara (Z. Zapasiewicz) u »klimi« konformizma, karijerizma i nemoći pojedinca. Djelovanje društv. situacije na intimnu sudbinu pojedinca, ali i na njegovu ulogu u povijesti, još je naglašenije u Dirigentu (Dyrygent, 1979); Najviše zanimanja ipak pobuđuje vrlo aktualni Čovjek od željeza (Człowiek z żelaza, 1981), nastavak Čovjeka od mramora (s mnogim istim likovima), u kojem Wajdin polit. angažman ide na uštrb film. vrijednostî djela, snimljenog na zahtjev radnikâ brodogradilišta u Gdańsku u doba burnih događaja i sukoba (veliki štrajk), te stvaranja sindikata Solidarność; upravo po korištenju izuzetnih događaja ne kao materijala za dokum. film već kao okvira za priču igranoga, Čovjek od željeza izuzetno je ostvarenje svjetske kinematografije.

Vrlo uspio i kompleksniji u sagledavanju problema rev. promjenâ u društvu je Danton (1983, u Francuskoj /César za režiju/) prema drami S. Prybyszewske iz 30-ih godina (koju je W. ranije režirao u varšavskom kazalištu Powszechny), koja je u Poljskoj nailazila na nerazumijevanje, jer se u njoj tražila slika odnosâ u polj. suvremenosti, dok su Francuzi osporavali vjerodostojnost likova Dantona i Robespierrea (G. Depardieu i W. Pszoniak), koje W. suprotstavlja kao 2 principa revolucije: one s »ljudskim likom«, i one druge koja zapada u dogmatizam. U produkcijskoj krizi polj. kinematografije s kraja 70-ih i iz 80-ih godina W. sve više radi u inozemstvu ili na televiziji (npr. Mrtvi razred — Umarła klasa, 1978, tv-ekranizacija znamenite kaz. predstave).

Već u počecima karijere smatran — uz J. Kawalerowicza i A. Munka — najvećim polj. redateljem, jedini je stalno ostao njezinim reprezentativnim predstavnikom (ujedno jednim od vodećih evr. autora), kroničarom povijesti svoje zemlje, sposobnim — zahvaljujući i izvornom stilu, u kojem se prepliću komponente klas. narativnog stila i modernističkih tendencija — i evocirati prošlost, i sugestivno prezentirati aktualna zbivanja.

Ostali igr. filmovi: Samson (1961); Ljubav u dvadesetoj (epizoda u omnibusu, 1962); Vrata za raj (Gates to Paradise, 1967, u Vel. Britaniji); Lov na muhe (Połowanie na muchy, 1969); Brezova šuma (Brzezina, 1971); Pilat i ostali (Pilatus und Andere, 1971, u SR Njemačkoj /tv-film prebačen na 35 mm vrpcu/); Linija sjenke (Śmuga cienia, 1976); Jedna ljubav u Njemačkoj (Eine Liebe in Deutschland, 1983, u SR Njemačkoj); Kronika ljubavnih događaja (Kronyka wypadków miłosnych, 1986); Bjesovi (Les possédés, 1987, u Francuskoj); Dr. Korczak (1990).

LIT.: C. McArthur (urednik), Andrzej Wajda: Polish Cinema, London, 1970; B. Michałek, The Cinema of Andrzej Wajda, London 1973; G. Curi, Cenere e diamanti. Il cinema di Andrzej Wajda, Roma 1980; P. W. Jansen/W. Schütte (urednici), Andrzej Wajda, München 1980; A. Ścibor-Rylski, L’uomo di marmo, Milano 1980.